Nastavak s prethodne stranice

Što učiniti kada želite sam vrh automobilske industrije? Dva su puta. Jedan je da kupite Rolls-Royce i date ga dodatno opremiti u skladu sa svojim željama kako biste imali najluksuzniji mogući interijer koji može ponuditi tvrtka koja proizvodi najluksuznije automobile na svijetu. Drugi je da kupite – hiperautomobil. Naravno, oni s najdubljim džepovima često će učiniti i jedno i drugo, no činjenica je da je Rolls-Royce za mnoge hiperautomobile hiperproducirana marka. Nemoguće, kažete? Tvrtka koja je u 2013. godini proizvela 3600 automobila je hiperproduktivna? Prema mjerilima hiperautomobila – da. Naime, postoji nekoliko odlika hiperautomobila, od kojih je osnovna nedostupnost velikom broju ljudi koji ih žele kupiti. Jedno – stavno je: ako niste u uskom krugu ljudi koji su od tvornice zbog zasluga (prijasnjih kupovina drugih modela iste tvrtke ili jakog financijskog i društvenog statusa) pozvani na kupnju, šanse su vam gotovo nikakve.

Poznato je kako je, primjerice, Jay Kay, frontman grupe Jamiroquai, odbio prvi poziv na kupnju Ferrari Enza 2002. godine jer mu se nije svidao ni u crvenoj ni u žutoj boji. Kay je bio jedan od samo 25 državljana Velike Britanije kojima je bilo ponuđeno kupiti Enzo. Kad je godinu dana nakon svog odbijanja video crni Enzo, pjevač je nazvao Ferrari i izrazio želju za kupnjom, no odgovor je bio negativan. Niti činjenica da je tada bio na vrhuncu slave niti ona da je u garaži do tada imao devet Ferrarija nije mu pomogla. Naime, knjiga narudžbi bila je popunjena. Sreća mu se osmijehnula tek pred sam kraj proizvodnje 2004. godine kad je jedan kupac odustao, pa je Kay ipak uspio doći do svog Enza, jednog od samo 400 primjeraka – inače bi svoj Enzo morao tražiti po oglasićima… Enzo je preteča LaFerrarija, aktualnog hiperautomobila iz Maranella. Osim malog broja proizvedenih primjeraka, hiperautomobile odlikuje još nešto – velika snaga. Naime, Ferrari LaFerrari, koji se tako zove jer to na talijanskom znači ‘The Ferrari’, odnosno ‘Pravi Ferrari’, iz svog V12 motora obujma šest litara sparenog sa HY-Kers hibridnim sustavom razvija 963 konjske snage, što je značajno više od Lamborghini Veneno Roadstera sa 750 ili pak Pagani Huayre sa 730 konjskih snaga.

Ipak, LaFerrari nije najsnažniji hiperautomobil. Dugo je to bio Bugatti Veyron s 1001 KS, koji je u međuvremenu nadograđen pa tako razvija 1200 KS, no ni to mu nije dovoljno da s trona skine Koenigsegg Ageru One:1, hiperautomobil koji razvija čak 1341 konjsku snagu. Inače, njegov kreator, švedski grof Koenigsegg, odlučio je Ageri One:1 pridijeniti epitet ‘Megaautomobila’ jer smatra da je prerašao ‘hiper’ kategoriju. Kako njegove tvrđnje još nisu potvrđene neovisnim testovima, Agera One:1 će se zasad zadržati u probranom hiper društvu s kojim dijeli jednu važnu komponentu – gume. Kod ekstremnih brzina potrebne su ekstremne gume, što je najbolje dokazao slučaj Veyrona. Za još uvijek najbrži serijski cestovni automobil na svijetu, koji je morao proći mnoge teške razvojne faze kako bi srušio rekord McLarena F1 i ostvario prvotno 407, a poslije u Super Sport inačici i maksimalnih 431 kilometar na sat, Michelin je morao razviti posebne gume koje su mekane kao trkači ‘slickovi’, ali moraju izdržati dulje od stotinu kilometara, koliko u pravilu izdrži prava trkača guma.

Posebne gume razvijane su i za Ageru One:1 i Porsche 918 Hybrid, također u Michelinu. Za Ferrari LaFerrari gume je razvio Pirelli, kao i za McLaren P1. Ovaj je hiperautomobil trenutno najveći hit među potencijalnim kupcima. Sve recenzije govore kako je riječ o vozilu koje je nadmašilo i Ferrari i Bugatti, pa se traži ‘karta više’ za kupnju. S ostalim konkurentima ima još jednu zajedničku komponentu, a to je aktivna aerodinamika. Pri brzinama koje u zavojima, te kod kočenja i na ravnim dijelovima cesta ili staza postižu ovi automobili, aerodinamika mora biti perfektna. Budući da je potrebno da se u određenim situacijama automobil ponaša na jedan, a u nekim drugima na drugi način, svi hiperautomobili opremljeni su spojlerima i krilicama koja u određenim situacijama sama prilagođavaju otpor zraka i čine automobil pokretljivijim, stabilnijim na pravcu prilikom velikih brzina ili ga brže zauzimaju. Naravno, takve komponente ne bi bile moguće bez posebnih materijala, spojeva karbona i plastike, raznih metalnih legura i ostalih komponenata koje ćemo za 20 godina moći naći u našim velikoserijskim modelima.

Uza sve navedeno, hiperautomobili imaju i jednu vrlo značajnu prednost pred ostalim automobilima – oni nisu trošak, oni su vrijedna investicija koja omogućuje velike i gotovo sigurne prinose, osim ako ih vlasnik ne uništi ili ga ne ukradu. Nije neobičajeno da superautomobilima cijena padne nakon nekoliko godina, dok je s ograničenim serijama hiperautomobila stvar sasvim drugačija – cijene im uvijek rastu. Iako proizvođači rukom biraju kupce kako bi spriječili špekulatore, činjenica je kako se često dogodi da se u oglašnicima rabljenih može naći neki od automobila koje smo naveli u tekstu, još u proizvodnji, ali s 500 kilometara i duplo višom cijenom od one koju za potpuno novo vozilo želi tvornica. Naravno, gotovo se u pravilu uvijek proda bez problema po traženoj cijeni. Logično, jer riječ je o hiperautomobilu, uvijek vrućoj robi.

Iako ga i sama tvrtka naziva superautomobilom, činjenice su jasne – Rimac Concept One je hiperautomobil, i to bez konkurencije. Naime, on je jedini potpuno električni model u ekskluzivnom društvu hiperautomobila. Njegov inovativni pogon razvija 1088 konjskih snaga te okretni moment od čak 1600 Nm, što je dovoljno da ovaj ručno rađeni automobil s mjesta do stotke stigne za 2.8 sekundi te razvije maksimalnu brzinu od 305 kilometara na sat. Cijena mu iznosi 750.000 eura bez poreza, a proizvest će se osam primjeraka.