Home / Lifestyle i trend / Sponzori godina oporavka ljetnih evenata

Sponzori godina oporavka ljetnih evenata

Ovih dana aktualna su barem tri povoda za prisjećanje na modnog kreatora Yvesa Saint-Laurenta – premda, s obzirom na njegov značaj u povijesti mode, za to prisjećanje zapravo i ne trebaju specijalni povodi. Prvi je povod što je prije šest godina, točnije 1. lipnja 2008., veliki Yves umro u Parizu od karcinoma mozga u svojoj 71. godini, a bio je (i na mnogo načina zauvijek ostao) briljantni kralj svojeg zanimanja. Drugi povod je što je upravo ovih dana u hrvatska kina stigao istoimeni biografski film posvećen njegovu životu, čime je ovaj genijalac zasluženo dobio film koji na velika platna prenosi ponajprije njegovu životnu i ljubavnu priču s partnerom Pierreom Bergéom (igra ga odlični Guillaume Gaillienei), ali i njegovu neponovljivu životnu i modnu filozofiju. Režiser Jalil Lespert snimio je epsku ljubavnu priču u kojoj upoznajemo Yvesa kao istodobno ranjivog i neobično kreativno snažnog; nevinog i seksualno dekadentnog, ružnjikavog i kratkovidnog, ali i karizmatičnog i seksu muškarca. U filmu ga izvrsno, gotovo mimikrično tumači Pierre Niney, a priča počinje kad Yves kao 21-godišnjak napušta kuću Dior, a kasnije se bavi privatnim usponima i padovima koje je ova rastrojena duša proživljavala daleko od očiju javnosti. Kostimografija za film bila je zahtjevna jer je trebalo pokazati kostime iz razdoblja o kojemu je u filmu riječ, ali i promjene u trendovima kroz barem 20 godina, no autori su imali sreću da su mogli koristiti originalnu odjeću, a kostimografkinja Madeleine Fontaine odradila je uistinu odličan posao.

I treći, ali ne i najmanje važan povod, ili barem jedna od važnih asocijacija na YSL-a, ovih je dana morao biti nogometni stadion, točnije Stade de France, prepun njegovih prekrasnih modela. Možda zbog toga što je upravo iza nas Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu, ali i zbog uistinu impresivne i nezaboravne slike ispisane s čak 300 manekenki u njegovim modelima koje su te 1998. godine prošetale pariškim nogometnim travnjakom i tako prije finalne utakmice između Francuske i Brazila na uistinu veleban način obilježile 40. obljetnicu njegova rada.

No, za oca suvremene mode i prêtre-à-portera, kako su ga često nazivali, i prvog kreatora koji je uz modnu reviju pustio glazbu te koji je sa samo 24 godine pokrenuo vlastitu, nezaboravnu i legendarnu modnu kuću, ništa, zapravo, nije dovoljno veličanstveno. Riječ je, naime, o autentičnom genijalcu, čudu od talenta koji ga ipak nije spasio od dugih i teških depresija, kao ni od ovisnosti o drogi i lijekovima.

‘Ponekad me tješi što sam pomogao ženama da postanu samosvjesne i samopouzdane, i na neki se način pomire same sa sobom,’ izjavio je jednom. Ali i dodao: ‘Nerijetko osjećam da sam posve nesposoban komunicirati s ljudima, pa čak i s onima koje volim i duboko cijenim. Nemam vremena, konstantno sam u svojevrsnoj stvaralačkoj histeriji. Koliko mi dugo treba da nešto kreiram znatno ovisi o stanju moga uma i životnoj fazi. Ponekad je situacija vrlo loša, ali čak i iz tih teških trenutaka znaju ispasti sasvim dobre kreatije.’ Istina je da su rezultati zapravo gotovo uvijek bili ne samo dobri nego upravo – spektakularni.

Rođen je u Alžiru kao Yves Henri Donat Mathieu Saint-Laurent, gdje je u mladosti imao velikih problema u svojoj okolini radi svoje feminiziranosti, no u kući su ga podržavali pa je on bio taj koji je terorizirao majku i sestre da se što ljepše odijevaju. Proslavio se zarana, kad je u svojoj 21. godini, nakon smrti Christiana Diora, kao njegov vrhunski nadareni asistent preuzeo tu tada najmoćniju francusku, a time i svjetsku, modnu kuću. Toga je trenutka ušao u modnu povijest na velika vrata i tamo ostao zauvijek. On je čovjek koji je stajao iza najpoznatijeg inicijala na svijetu, slavnog YSL, i prvi je modni dizajner koji je za života bio počašćen velikom retrospektivom svojih radova u njujorškom muzeju The Metropolitan Museum of Art, a za svoj je rad odlikovan ordenom Legije časti.

Svojim jedinstvenim stilom Saint-Laurent je, uz Coco Chanel, desetljećima simbol najprofinjenije, najmodernije i najnovativnije ženske, ali i muške elegancije. Uz modni dizajn, bavio se i filmskom te kazališnom kostimografijom, a ipak je izjavio: ‘Ništa nije ljepše od nagog tijela. Najljepše čime se žena može zaodijenuti su ruke voljenog muškarca. No, za one koje nemaju tu sreću – tu sam ja.’ On je kreator koji je kontinuirano i beskompromisno revolucionirao žensku modu mini haljinom, kostimom s hlačama, bležerom, safari-lookom, prêt-à-porterom i, naravno, legendarnim ženskim smokingom. Ni po čemu obična osoba, u svemu je bio pionir, pa je tako i vezu sa svojim dugogodišnjim intimnim i poslovnim partnerom Pierreom Bergéom među prvima javno obznanio i tako proklamirao homoseksualnost. Njegov je društveni život bio dekadentan bez zadrške, veseo i nesputan, a u svoje intimuse ubrajao je podjednako neortodoksne velikane poput Andyja Warhola, Rudolfa Nuryeva, obitelji Getty, Micka Jaggera, Marianne Faithfull, Catherine Deneuve…

Činjenica je da su na njegovim revijama prvi put ponosno kročile tamnopute manekenke i Azijatkinje, da se nadahnjivao djelima umjetnika kao što su Picasso, Warhol ili Mondrian, a svoje kolekcije obogaćivao je afričkim, španjolskim, indijskim, marokanskim i ruskim folklornim motivima. Moda koju je potpisivao bila je namijenjena ultra-šik ženama s izraženom subverzivnom crtom. Parodikalno, kreirao je nadasve elegantnu odjeću koja je ipak u sebi nosila buntovništvo, baš kao što je i sam bio kontroverzna mješavina iznimno snažnog, pa i tvrdoglavog karaktera, ali i sramežljivog i osjećajnog bića, klasike i neortodoksnosti, vizionarstva… S jedne je strane točno i nepogrešivo znao što želi, a opet, kako je to rekao Pierre Bergé, ‘on se već rodio sa živčanim slomom’.

Kad je kao mladac 1955. svoje skice pokazao prvo Michelu de Brunhoffu iz Voguea, a onda i Christianu Dioru, jednostavno ih je zapanjio i naprečac osvojio.

Samo dvije godine kasnije već je samostalno kreirao legendarnu opravu koju je na fotografiji ‘Dovima with Elephants’ ovjekovječio slavni fotograf Richard Avedon. Nakon Diorove smrti, Marcel Boussac, vlasnik kompanije, želio je privremeno zatvoriti kuću Dior, no Yves Saint Laurent je ipak postao čelniji čovjek kompanije i 1958. predstavio svoju prvu haute couture kolekciju u kojoj su bile haljine A-kroja bez podstava koje su Diorove haljine činile „ukočenima“. Novinari su bili oduševljeni. Godine 1961. YSL dobio je tužbu protiv kuće Dior i napokon se mogao osamostaliti iza vlastitog ikonskog potpisa.

Preselio je u hotel Hôtel Forain, u 16. arrondissementu, i već iduće godine modni svijet jednostavno očarao svojim odijelima s tunikama/kaftanima, promovirajući ulični šik. Odlično ga je shvatila nova urednica Voguea, Diana Vreeland, apoteoza modernosti i suvremenog poimanja mode toga vremena, koja je postala njegova najveća zagovornica. Godina 1966. bila je podjednako važna za Yvesa jer je upravo tada kreirao kostime za film ‘Lepotica dana’ i tako zauvijek osvojio srce velike francuske dive Catherine Deneuve koja je postala još jedna njegova zagovornica i ikona njegovog stila. U rujnu te godine otvorio je znameniti pariški Rive Gauche prêt-à-porter butik na broju 21 rue de Tournon. Medijska histerija pridonijela je utršku na blagajni koji je na kraju dana iznosio nevjerojatnih 24.000 dolara. Ubrzo, Yves susreće i jednu od svojih najvećih muza, model Betty Catroux, koja ga je nadahnjivala za sve androgine modele koje je tijekom godina lansirao, među kojima je najznačajniji, naravno, famozni ‘le smoking’. Ultimativen znak uspjeha bio je njegov Rive Gauche butik na 855 Madison Avenue u New Yorku, koji je instantno postao kulturno mjesto okupljanja paparazzija koji vrebuju slavne Saint-Laurentove mušterije. U to vrijeme upoznaje Palomo Picasso i Loulou de la Falaise, koje mu postaju intimne prijateljice i muze, a Bianca Pérez Mora de Macias uđe je za Micka Jaggera upravo u Saint-Laurentovom bijelom odijelu. Te fotografije obišle su svijet i ostale u kolektivnom sjećanju zauvijek. Ipak, jedan od najvećih događaja tih slavnih Saint-Laurentovih godina bilo je njegovo razodjeveno poziranje za reklamu svoga mirisa pred objektivom Jeanloupia Sieffa, čime je postao prvi dizajner u povijesti koji je svoj vlastiti lik iskoristio u promotivne svrhe, a premda je 1976. doživio ozbiljniji psihički slom i završio u bolnici, njegov mega-uspjeh, kolekcija Ballets Russes, tek slijedi.

Ballets Russes bila je kolekcija za jesen/zimu 1976./77., a predstavljala je u travnju 1976. Pistom je prošetalo 200 modela u pravom tour de forceu prepunom mašte, drame, elegancije, električnih boja i nevjerojatne ljepote. Na kraju revije publikacija je bila na nogama, svi su gromko pljeskali, a neki su i plakali. Bila je to najskuplja, najvelebnija, najglamuroznija, najšokantnija kolekcija u povijesti — a inspiracija za nju pronašao je u kostimima Sergeja Diaghileva i Vermeere rovoj slici ‘Žena s bisernom naušnicom’. Tadašnja urednica Voguea, alfa i omega svjetske mode prije Anne Wintour, Grace Mirabella, ekstatično je izjavila: ‘Ne vjerujem da smo ikada vidjeli, a možda više nikada ni nećemo, modnu kolekciju koja bi izazvala takvo uzbuđenje, takve emocije, takvu euforiju. Ja, sasvim sigurno, nisam.’ Kasne sedamdesete za Yvesa su bile teške; sve se više povlačio u sebe, opsesivno je čitao Prousta, slikao i pisao poeziju, a njegova možda najveća muza i alter ego, Loulou de la Falaise, postala je svojevrsno javno lice Yvesa Saint-Laurenta te umjesto njega pohodila javne događaje i nadgledala kolekcije zajedno s njegovom asistenticom Anne-Marie Muñoz.

Kad je 1978. u Americi lansiran vječni parfemski klasik, Yves Saint-Laurentov miris ‘Opium’, priređena je dekadentna zabava vrijedna 300 tisuća dolara na brodu ‘Peking’, usidrenom na njujorškom East Riveru, a umjesto da slavi, Yves Saint-Laurent bio je obuzet depresijom, sumnjama i problemima s ovisnošću, opsesivan, razočaran modnom industrijom i svijetom oko sebe. Edmonde Charles-Roux, pisac i jedan od glavnih urednika francuskog Voguea, jednom je rekao: ‘Yves je uvijek sumnjao. On nije bio samosvjestan i siguran u sebe, uvijek bi druge pitao za mišljenje, provjeravao, težio savršenstvu. A kakva je samo pitanja postavlja! Zašto uvijek mornarski plava, crna, bijela? Zar ne bismo boje trebali iskoristiti do maksimuma?’

Kad je svoju modnu kuću prodao grupaciji Gucci, nije vjerovao u talent Toma Forda koji je preuzeo prêt-à-porter, dok se Yves bavio samo visokom modom. Ismijavao je i Forda i Gaultiera nazivajući ih cirkusantima čija je moda primjerena koncertnim podijama negoli modnim pistama. Konačno se umirovio 2002., a njegov smisao za boju, kroj, egzotiku i androginost nitko od njegovih nasljednika nije dostigao, što i sami priznaju kreatori poput Marc Jacobsa, Miuccie Prade i Jean-Paula Gaultiera, koji često navode upravo njega kao nadahnuće i nedostizan uzor. Njegova suradnica Helene de Ludinghausen je rekla: ‘Usprkos svemu, imao je nevjerojatan instinkt za preživljavanje, i premda je povremeno živio u svojoj kuli od bijelosti, izdvojen, točno je osjećao duh vremena. Imao je tu jednu nervoznu, vječno nemirnu kreativnu energiju. I uvijek je bio elegantan. Njegovo je oko bilo oštro poput kirurškog noža — sve je vidio iza tih svojih naočala. Rijetko je griješio. I prema svima je bio ljubazan, nikoga nije ogovarao, svi su voljeli raditi za njega.’ Usprkos svom nepresušnom talentu, svojoj sklonosti partijanju i nesputanim zabavama, u Saint-Laurentu je bila neka neobična tuga. Premda se zabavljao, ipak nije bio istinski sretan, osim možda ponekad u svom drugom domu, predvijoj vili u Marakešu, ispunjenoj umjetničkim djelima. Bilo kako bilo, Saint-Laurent će za mnoge zauvijek ostati kralj mode koji je vladao pistama odjećom koja je oduzimala dah, svojim nepogrešivim ukusom, svojim očaravajućim bojama koje je nemilice koristio i tako vješto kombinirao, svojom strašću za modom i svojim „bogovima“ — slobodi, seksu, Pierreu Bergéu koji je bio i ostao ljubav njegovog života čak i kad ga je besramno varao, Christianu Dioru, Mariji Callas, Picassu, Mademoiselle Chanel. Njima se divio… a mi se i danas divimo — njemu.