Home / Tvrtke i tržišta / Susret sa slavom

Susret sa slavom

Samo dvije godine kasnije već je samostalno kreirao legendarnu opravu koju je na fotografiji ‘Dovima with Elephants’ ovjekovječio slavni fotograf Richard Avedon. Nakon Diorove smrti, Marcel Boussac, vlasnik kompanije, želio je privremeno zatvoriti kuću Dior, no Yves Saint Laurent je ipak postao čelniji čovjek kompanije i 1958. predstavio svoju prvu haute couture kolekciju u kojoj su bile haljine A-kroja bez podstava koje su Diorove haljine činile „ukočenima“. Novinari su bili oduševljeni. Godine 1961. YSL dobio je tužbu protiv kuće Dior i napokon se mogao osamostaliti iza vlastitog ikonskog potpisa.

Preselio je u hotel Hôtel Forain, u 16. arrondissementu, i već iduće godine modni svijet jednostavno očarao svojim odijelima s tunikama/kaftanima, promovirajući ulični šik. Odlično ga je shvatila nova urednica Voguea, Diana Vreeland, apoteoza modernosti i suvremenog poimanja mode toga vremena, koja je postala njegova najveća zagovornica. Godina 1966. bila je podjednako važna za Yvesa jer je upravo tada kreirao kostime za film ‘Ljepotica dana’ i tako zauvijek osvojio srce velike francuske dive Catherine Deneuve koja je postala još jedna njegova zagovornica i ikona njegovog stila. U rujnu te godine otvorio je znameniti pariški Rive Gauche prêt-à-porter butik na broju 21 rue de Tournon. Medijska histerija pridonijela je utršku na blagajni koji je na kraju dana iznosio nevjerojatnih 24.000 dolara. Ubrzo, Yves susreće i jednu od svojih najvećih muza, model Betty Catroux, koja ga je nadahnjivala za sve androgine modele koje je tijekom godina lansirao, među kojima je najznačajniji, naravno, famozni ‘le smoking’. Ultimativen znak uspjeha bio je njegov Rive Gauche butik na 855 Madison Avenue u New Yorku, koji je instantno postao kulturno mjesto okupljanja paparazzija koji vrebuju slavne Saint-Laurentove mušterije. U to vrijeme upoznaje Palomu Picasso i Loulou de la Falaise, koje mu postaju intimne prijateljice i muze, a Bianca Pérez Mora de Macias uđe je za Micka Jaggera upravo u Saint-Laurentovom bijelom odijelu. Te fotografije obišle su svijet i ostale u kolektivnom sjećanju zauvijek. Ipak, jedan od najvećih događaja tih slavnih Saint-Laurentovih godina bilo je njegovo razodjeveno poziranje za reklamu svoga mirisa pred objektivom Jeanloupa Sieffa, čime je postao prvi dizajner u povijesti koji je svoj vlastiti lik iskoristio u promotivne svrhe, a premda je 1976. doživio ozbiljniji psihički slom i završio u bolnici, njegov mega-uspjeh, kolekcija Ballets Russes, tek slijedi.

Ballets Russes bila je kolekcija za jesen/zimu 1976./77., a predstavljao ju je u travnju 1976. Pistom je prošetalo 200 modela u pravom tour de forceu prepunom mašte, drame, elegancije, električnih boja i nevjerojatne ljepote. Na kraju revije publikije bila je na nogama, svi su gromko pljeskali, a neki su i plakali. Bila je to najskuplja, najvelebnija, najglamuroznija, najšokantnija kolekcija u povijesti — a inspiraciju za nju pronašao je u kostimima Sergeja Diaghileva i Vermeere rovoj slici ‘Žena s bisernom naušnicom’. Tadašnja urednica Voguea, alfa i omega svjetske mode prije Anne Wintour, Grace Mirabella, ekstatično je izjavila: ‘Ne vjerujem da smo ikada vidjeli, a možda više nikada ni nećemo, modnu kolekciju koja bi izazvala takvo uzbuđenje, takve emocije, takvu euforiju. Ja, sasvim sigurno, nisam.’ Kasne sedamdesete za Yvesa su bile teške; sve se više povlačio u sebe, opsesivno je čitao Prousta, slikao i pisao poeziju, a njegova možda najveća muza i alter ego, Loulou de la Falaise, postala je svojevrsno javno lice Yvesa Saint-Laurenta te umjesto njega pohodila javne događaje i nadgledala kolekcije zajedno s njegovom asistenticom Anne-Marie Muñoz.

Kad je 1978. u Americi lansiran vječni parfemski klasik, Yves Saint-Laurent miris ‘Opium’, priredena je dekadentna zabava vrijedna 300 tisuća dolara na brodu ‘Peking’, usidrenom na njujorškom East Riveru, a umjesto da slavi, Yves Saint-Laurent bio je obuzet depresijom, sumnjama i problemima s ovisnošću, opsesivan, razočaran modnom industrijom i svijetom oko sebe. Edmonde Charles-Roux, pisac i jedan od glavnih urednika francuskog Voguea, jednom je rekao: ‘Yves je uvijek sumnjao. On nije bio samosvjestan i siguran u sebe, uvijek bi druge pitao za mišljenje, pro-vjeravao, težio savršenstvu. A kakva je samo pitanja postavlja! Zašto uvijek mornarski plava, crna, bijela? Zar ne bismo boje trebali iskoristiti do maksimuma?’

Kad je svoju modnu kuću prodao grupaciji Gucci, nije vjerovao u talent Toma Forda koji je preuzeo prêt-à-porter, dok se Yves bavio samo visokom modom. Ismijavao je i Forda i Gaultiera nazivajući ih cirkušanima čija je moda primjerena koncertnim podijima negoli modnim pistama. Konačno se umirovio 2002., a njegov smisao za boju, kroj, egzotiku i androginost nitko od njegovih nasljednika nije dostigao, što i sami priznaju kreatori poput Marc Jacobsa, Miuccie Prade i Jean-Paula Gaultiera, koji često navode upravo njega kao nadahnuće i nedostizan uzor. Njegova suradnica Helene de Ludinghausen je rekla: ‘Usprkos svemu, imao je nevjerojatan instinkt za preživljavanje, i premda je povremeno živio u svojoj kuli od bijelosti, izdvojen, točno je osjećao duh vremena. Imao je tu jednu nervoznu, vječno nemirnu kreativnu energiju. I – uvijek je bio elegantan. Njegovo je oko bilo oštro poput kirurškog noža – sve je vidio iza tih svojih nacala. Rijetko je grijesio. I prema svima je bio ljubazan, nikoga nije ogovarao, svi su voljeli raditi za njega.’

Usprkos svom nepresušnom talentu, svojoj sklonosti partijanju i nesputanim zabavama, u Saint-Laurentu je bila neka neočićna tuga. Premda se zabavljao, ipak nije bio istinski sretan, osim možda ponekad u svom drugom domu, predvijoj vili u Marakešu, ispunjenoj umjetničkim djelima. Bilo kako bilo, Saint-Laurent će za mnoge zauvijek ostati kralj mode koji je vladao pistama odjecom koja je oduzimala dahi, svojim nepogrešivim ukusom, svojim očaravajućim bojama koje je nemilice koristio i tako vješto kombinirao, svojom strašću za modom i svojim „bogovima“ – slobodi, seksu, Pierreu Bergéu koji je bio i ostao ljubav njegovog života čak i kad ga je besramno varao, Christianu Dioru, Mariji Callas, Picassu, Mademoiselle Chanel. Njima se divio… a mi se i danas divimo – njemu.