Državni vrh ne prati poklapanje hrvatskih i zapadnih interesa

Četvrt je stoljeća međunarodna politika bila velika kočnica najboljem ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa. Danas se situacija brzo i potpuno promijenila.

Nekadašnja JNA nije izgubila posljednju naklonost tadašnje Europske zajednice u Vukovaru studenom 1991. Izgubila ju je u Podrutama u siječnju 1992. kada je borbeni zrakoplov JNA srušio helikopter s europskim promatračima. Slično se dogodilo Rusiji nakon rušenja putničkog zrakoplova Malaysia Airlinesa, na letu iznad Ukrajine, nad teritorijem koji kontroliraju ruski separatisti. Vjerojatno efekt ne bi bio tako jak da većina putnika nisu bili Europoljani, zapadni Europoljani, uglavnom Nizozemci. To je bila ona emocionalna točka na i nakon koje je Putin percipiran kao okrutni protivnik.

Kad ginu tamo neki Ukrajinci, to je ipak drukčije, kao i kada su nekoć ginuli tamo neki Hrvati. Ali kada se tako podmuklo udari po našima, raketom sa zemlje po putničkom avionu koji vozi zapadne Europoljane ili raketom iz zraka po nenaoružanim talijanskim i francuskim promatračima, razumijevanje prestaje. I tu više ne pomažu naknadne manipulacije tipa igrala se djeca s raketom pa zabunom ispalila. Ili, europski promatrači odbili poslušnost pilotu JNA pa stradali zbog vlastite nepažnje.

Rušenje putničkog aviona u kojem su letjeli uglavnom zapadni Europoljani ubrzalo je europsku politiku stvaranja energetske neovisnosti o Rusiji i osvijestilo Rusiju kao ozbiljnoga geopolitičkog suparnika EU, više nego petnaestak godina Putinova tihog povratka u istočnu, srednju i postjugoslavensku Europu i njegova osvajanja istočnog Jadrana. I tako, eto nama preko noći prilike da postanemo u vrlo kratkom roku značajan faktor na budućoj energetskoj karti Europe preko projekta LNG terminala na Krku, koji bi bio južni krak plinskog koridora Krk – Baltik i omogućio srednjoj i istočnoj Europi neovisnost o ruskom plinu.

A gdje smo tu mi? Iznenadeni, dakako. Terminal za ukapljeni plin na Krku, koji je dojučer bio samo perspektivni projekt bez realne financijske potpore, odjednom je postao jedan od energetskih prioriteta Europske komisije. A dio našeg državnog vodstva, zapravo strukture oko predsjednika Josipovića i HNS-a, upravo je bio zaigrao na rusku energetsku kartu. Kao, mi ćemo se dati boljem ponuđaču pa kao u bivša vremena namigivati Washingtonu, a dati srce i prostor za ulaz Moskvi. Ali toga više nema. Mi smo se već dali (naj)boljem ponuđaču svojim pristupom NATO savezu i EU, a sad to možemo iskoristiti u svome nacionalnom interesu ili se i dalje igrati nesvrstanosti, u konačnici na vlastitu štetu.

Malo prije nego što su ruski separatisti srušili putnički avion nad Ukrajinom, radikalno-islamistički ISIL, koji ubrzano osvaja Irak, objavio je kartu Velikoga kalifata koja obuhvaća i Beč. Pa su i hrvatski mediji objavili kartu, malo se izrugivali s ISIL-ovim ambicijama. Budući da to nije bila svjetska tema pa se nije moglo kopipejstati, hrvatski mediji nikada nisu objavili kartu Bin Ladenovih boraca u BiH iz 1992. godine s popratnim tekstom. Karta je označavala islamski teritorij sa širokim koridorom na Savu i na Jadran, a popratni tekst govorio je ono što danas na kartama crta ISIL, da je BiH samo baza za osvajanje Europe.

Ratne ofenzive bošnjačke Armije BiH i kasnija mirnodopska politika bošnjačkog političkog vodstva nastojale su ostvariti kontrolu nad prostorom iz te karte iz 1992. godine. To se također ne može kopipejstati iz Guardiana. A i da može, u hrvatskom bi medijskom prostoru bilo nerazumljivo i totalno smiješno – tamo neki lik arapskog podrijetla kojeg umjetnički zovu šeik Ri dobradi poručuje kao će iz BiH osvajati Europu. Ma nemoj, a nas aktualna ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić već dvadeset godina poučava da je jedini problem BiH u tome što su je Milošević i Tuđman htjeli podijeliti i da je najveći krimen zapravo bilo stvaranje Herceg-Bosne. Ali sad odjednom zabunu unosi i Međunarodna krizna skupina (ICG), najutjecajniji međunarodni think-tank za BiH, koja u svojem posljednjem izvještaju, suprotno svojim dosadašnjim tezama, zaključuje kako je treći entitet ne samo mogućnost nego bi bio i relaksirajuće rješenje za BiH. Posve suprotno dosadašnjim tezama i politikama sadašnjega hrvatskog državnog vrha.

Četvrt je stoljeća međunarodna politika bila velika kočnica najboljem ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa: učvršćivanju, europeizaciji i demokratizaciji države i stabilizaciji susjedstva. Danas se hrvatski i zapadni interes počinju ubrzano i potpuno poklapati. Ali hrvatsko državno vodstvo to ne može pratiti.