Kako država treba tretirati IT sektor u industrijskoj strategiji

Nacrt prijedloga industrijske strategije napokon je, nakon mnogih odgoda, u siječnju ugledao svjetlost dana. Javna rasprava, odnosno savjetovanje o dokumentu, zaključena je početkom ožujka. Na redu je postupak u Saboru.

Mnogo godina pratim i analiziram hrvatsku IT industriju i tržište. Zato sam uputio primjedbe i sugestije za poboljšanje toga dokumenta u njegovu ICT dijelu. Što sam komentirao i predložio?

Ponajprije, naglasio sam da se položaj i strukturna obilježja telekomunikacijske industrije u odnosu na IT uvelike se razlikuju. Za razliku od IT industrije telekomunikacijska je visokokonsolidirana, visokoakumulativna i pretežno je u stranom vlasništvu. Uz to, broj zaposlenih u njoj posljednjih desetak godina pada, a u IT industriji raste. Zbog toga te dvije industrije unatoč tehnološkoj konvergenciji treba odvojeno promatrati s razvojnog aspekta.

Promatrajući IT industriju u dokumentu, tvrtke se razvrstavaju prema pretežitoj djelatnosti, zato je dio važnih IT tvrtki jednostavno pogrešno svrstan. Neke su tijekom vremena promijenile djelatnost, a inercijom ostale razvrstane po starome. Primjerice, najveći sistemski integrator Combis vodi se kao nespecijalizirana trgovina na veliko. Ili, u proizvodnju računala kao najvažniji akteri svrstani su Ericsson i M San. M San samo u manjem dijelu sastavlja računala, ostalo je distribucija, a Ericsson prodaje uvoznu opremu i pruža integracijske usluge te se manjim dijelom bavi razvojem računalnih aplikacija; računalnu opremu ne proizvodi.

Radi cjelovitog sagledavanja IT sektora naveo sam da bi bilo uputno u analizu uključiti i trgovinu na veliko i malo informatičkom opremom i pakiranim softverom te poduzeća koja se bave informatičkom izobrazbom. IT trgovci često i sami pružaju servisne usluge i u poslovanju su neraskidivo povezani s čistim informatičkim poduzećima. Rad poduzeća koja pružaju usluge IT edukacije i treninga relevantno je pak u sklopu IT obrazovanja. Trebalo bi uzeti u obzir i IT profesionalce zaposlene kod krajnjih korisnika (interna IT potrošnja). Poznato je, naime, da najveće tvrtke u internim IT odjelima zapošljavaju jednak broj informatičara kao najveća IT poduzeća u zemlji. Taj je aspekt također relevantan za obrazovnu sferu – koliko informatičara treba producirati obrazovni sustav?

Upozorio sam na to da treba voditi računa o tome da IT industrija nije homogena kategorija. Velike su razlike između proizvođača aplikacija, sistemskih integratora ili pak lokalnih IT servisera, proizvođača knjigovodstvenog softvera te startup-tvrtki orijentiranih na oblak i mobilnu tehnologiju. IT sektor grubo bi se mogao kategorizirati na osam do deset potkategorija sličnih tvrtki. Tek zbrajanjem razvojnih mogućnosti svake od njih može se otkriti potencijal cijele branše. Spomenimo da bi zbog njihova specifičnog položaja i uloge bilo nužno posebno sagledati ulogu i mjesto globalnih informatičkih pružatelja usluga u zemlji.

Pri definiranju strategije nezaobilazno je analizirati sadašnju i očekivanu potražnju po potrošačkim segmentima: državna administracija, gospodarstvo, kućanstva i osobito izvozno tržište. Posebno je važno sagledati sustav javne nabave (gotovo pola domaće potražnje za IT uslugama izravno i neizravno potiče država). Za tu, presudnu determinantu IT potrošnje podrazumijevaju se definiranje jasne strategije informatizacije države (i politički snažna provoditelja) te izdašan obujam javne IT potrošnje, kao i sagledavanje i definiranje položaja državnih pružatelja IT usluga – Apis IT-a i Fine. Zadatak je države definirati strategiju, štititi i promicati vlastitu industriju te voditi računa i o interesima poreznih obveznika.

Sastavni dio analize potražnje trebao bi biti i tehnološki napredak. Kako će utjecati treća i četvrta industrijska revolucija – informatičke platforme (oblak, društvene mreže, ‘big data’, mobilnost) i pametna proizvodnja? Hoće li globalizacija pomesti domaće igrače i kako se prilagoditi trendovima?

Pozdravio sam što je tim dokumentom IT branša uopće uklopila u industrijsku strategiju i označena kao strateška industrija te tako napokon dobiva ‘građansko pravo’, prepoznaju je politička elita i šira javnost. Naime, tako se komunikacijskim i informatičkim uslugama i softveru priznaje status nematerijalnog proizvoda i izjednačavaju se s ostalom proizvodnom industrijom.

I na kraju, što je bio odgovor na moje primjedbe i sugestije? Nijedan prijedlog nije prihvaćen.