Smješten u zelenoj oazi 16. pariškog okruga, u neposrednoj blizini Bulonjske šume i stadiona Roland Garrosa, taj bazen, elegantno gizdav u stilu art décoa, okružen kabinama za kupače na tri razine te drugim klupskim sadržajima, projektiran je tako da asocira na bazen na pramcu raskošnog kruzera. Odmah nakon otvorenju 1929. postao je magnet za bogate industrijalce, trgovce, starlete i mlade glumce u potrazi za redateljem, producentima, sponzorima, udavače u lovu na bogata muža, umjetnike potrebite mećena i njihovih priloga, aristokrate željne širih socijalnih kontakata, karijeriste, političare, hedoniste, dokone rentijere, ukratko – trendsetere.
Od mnogih zanimljivosti u povijesti Piscine Molitora vrijedi spomenuti da su se za sigurnost kupača u početku brinuli zlatom ovječani plivački olimpijac Johnny Weissmüller, poslije najlegendarniji filmski Tarzan, te olimpijka Aileen Riggin.
Bila je javna tajna, još između dvaju ratova, da su se uz taj bazen olimpijskih dimenzija hrabrije dame sunčale u toplesu bez pretjerana osuđivanja. Stoga se ne treba čuditi da je na tome mjestu sporta i mnogo mondenih zbijanja, šik modnih revija, koncerata i zabava 1946. prvi put u svijetu predstavljen širokoj javnosti šokantan bikini Louisa Réarda, a ubrzo i monokini. Publika Piscine Molitora jednostavno je bila napredna, razmažena, seksualno nesputana i pri tome je stvarala, poticala ili zaustavljala trendove. Ipak, da jedna egzotična plesačica nije bila dovoljno odvažna i drska, možda bi prva revija bikinija bila otkazana zbog nedostatka manekenki spremnih za taj modni iskorak.
Piscine Molitor projektirao je arhitekt Lucien Pollet i do kraja Drugoga svjetskog rata bilo je to jedino javno kupalište s dvama bazenima. Ljetni, dug pedeset metara, zimi je postajao popularno klizalište i škola za klizačke početnike. Zimski bazen, dug 33 metra, koji bojama i oblikom djeluje kao negativ vanjskoga, fascinira pak visokim staklenim krovom. Zidove kupališta mozaicima je i vitrajima, karakterističnima za art déco, uredio umjetnik Louis Barillet, i to motivima kupanja, kupača i uživanja. A za ugodu svih onih koji su mogli platiti vrlo skupe ulaznice ili bili članovi kluba brinulo se vrhunski, toliko da je i u govor onih koji ga nikad nisu vidjeli ušla usporedba ‘bistar kao voda Molitora.’
Ako ste pogledali film Anga Leeja snimljen prema istoimenom romanu Kanadanina Yanna Martela ‘Pijev život’, možda se sjećate da je puno ime glavnoga junaka Pija – Piscine Molitor Patel. U knjizi Pijev otac objašnjava da je ime odabran zato što je želio da duša njegova sina zauvijek ostane čista kao voda toga legendarnog bazena.
No sredinom dvadesetog stoljeća stvari su se za Piscine Molitor polako počele mijenjati i kupalište s karakterističnim žuto-modrim bojama i brodskim ugođajem počelo je gubiti mondenu publiku, nakon nje i vrhunsko održavanje. Neko je vrijeme, do 1989., bilo kupalište za srednju parišku klasu. Napuknuta žbuka, popucane keramičke pločice, popadani mozaici svima su jasno govorili da kupalište ne može dalje u tim uvjetima, no zatvaranje tog arhitektonskog ljepotana razlutilo je i šokiralo Parižane.
