Unatoč režiji bez teze, predstavi bez stajališta i bez teme bavljenja Shakespeareova drama ‘Romeo i Julija’ u režiji Jagoša Markovića na prvo je gledanje dopadljiva.
Skočibuha, uz prekrasne kostime iz izvornog vremena – komprimiranu fabulu jednog od najljepših i najpopularnijih Shakespeareovih djela. To je režija bez teze, predstava bez stajališta i bez teme bavljenja. Na prvo gledanje vrlo je dopadljiva i u cijelini ne bih je ocijenila posve lošom, ali, ako se ne zadovoljimo lijepim lektirnim čitanjem – jer ipak se postavljaju kriteriji vodećeg od Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske financiranog festivala – onda nije dovoljno odigrati tekst na sceni.
Usprkos svemu tome pohvalila bih vodeću i nosivu ulogu u predstavi – mladu crnogorsku glumicu Kristinu Stevović. Čitav je ansambl kvalitetan, bez daljnje, riječ je o izvrsnim glumcima, koji nisu imali prostora u takvim adaptacijskim i režijskim uvjetima za detaljniju razradu svojih uloga. Ovo je stajalište jedne relativno mlade teatrologinje i kazališne kritičarke koja sustavno profesionalno prati Ljetne igre od 2002. godine. Ako se i ja stavim u okvire vremenskih, društvenih i kulturoloških mijena kojima se Igre drastično povećavaju – bi li trebale, pitanje je za raspravu – i recenziram predstavu iz pozicije allaround kulturne novinarke, jer mjesto je kulturi danas u lifestyle rubrikama, mogla bih napisati i sljedeće: primamljiv naslov u lijepom izdanju sigurno će se svidjeti publici. I hoće, svidjet će se, u to sam sigurna, i blagajna Dubrovačkih ljetnih igara neće patiti i neće biti skidanja s repertoara dogodine.
