Končar je kompanija s mnogo većim potencijalom nego što je dosad bilo iskorišteno. Hoće li to mirovinski fondovi znati prepoznati? Vlada, naime, prodaje 22,82 posto Končar-Elektroindustrije kako bi spasila Petrokemiju, a najizgledniji su kupci mirovinci. Tako se bar šuška. Četiri obvezna mirovinska fonda, koja vode Boris Galić (AZ fond), Petar Vlačić (Erste Plavi), Dubravko Štimac (PBZ Croatia osiguranje) i Damir Grbavac (Raiffeisen fond), trenutačno drže zajedno 23,2 posto dionica Končara. S državnim bi paketom imali visokih 46 posto. U Končaru bi svakako mogli tražiti više: svog čovjeka zaduženog za financije, bolje rezultate, racionašnije poslovanje i dinamičnije upravljanje. Jer, što je njihov utjecaj veći, dublje žele ulaziti, više kopaju i više traže. A uskoro će moći ‘upucavati’ i još više kapitala u kompanije u kojima su prisutni, što ide u prilog njihovom financijskom potencijalu. Novi Zakon o obveznim mirovinskim fondovima, koji je u veljači stupio na snagu, to im omogućuje. Naime, jedna od glavnih novosti Zakona povećanje je limita za stjecanje udjela u društvima s 10 na 20 posto (samo za dionice iz prve kotacije). Za manji dio portfelja, uz strogo definirane uvjete, omogućuje se i stjecanje većinskog vlasništva. Pravilnici koji će to olakšati očekuju se do kraja ljeta.
Dalje, mirovinci bi mogli postati ‘zajgraničniji’. S obzirom na malo i plitko hrvatsko tržište, što im uostalom preostaje? Imaju mnogo novca, ukupna imovina iznosi im 62,4 milijarde kuna (doduše, čak 72,3 posto ukupnog portfelja uloženo je u državne obveznice, a tek 10,6 posto u dionice) i preveliki su za malu Hrvatsku. To ih tjera da pronadu nekoliko dobrih i dovoljno velikih tvrtki s potencijalom koje nisu u potpuno privatnim rukama, kakvih u Hrvatskoj ima malo, a onda i da traže veći utjecaj. Vlačić iz Erste Plavog smatra da bi svakako bilo lakše kada bi mogli kupovati do 20 posto dionica kompanija, iako, načelno misli da bi mirovinski fondovi trebali biti portfeljni ulagači. No svjestan je da u Hrvatskoj takvo što nije u potpunosti izvedivo. – Ako želimo imati veći udio u hrvatskim dionicama, a to želimo jer smo hrvatski mirovinski fond i u krajnjoj liniji želimo poticati ulaganje u hrvatsko gospodarstvo, s obzirom na svoju veličinu vrlo brzo postižemo vlasničke udjele koji nas transformiraju iz portfeljnih u strateške ulagače. S druge strane, činjenica je da su dionice hrvatskih kompanija ipak manje likvidne, što jednom kad se ulaganje u neku kompaniju i ostvari djelomično otežava izlazak iz vlasničke pozicije – objašnjava Vlačić.
U takvim okolnostima ne preostaje im nego tražiti veći utjecaj. Vlačić veli da se najviše očituje pri inzistiranju na podizanju kvalitativne razine korporativnog upravljanja i to na onu koja je uobičajena na europskim tržištima: – Gledano u praksi, to se ponajprije odnosi na procese planiranja i izvještavanja koji, u mnogim slučajevima i kod mnogih hrvatskih kompanija ispunjavaju sve tražene kriterije, kod nekih je uvijek mogu i trebaju biti kvalitetniji s obzirom na tržišna pravila – govori. Veća aktivnost mirovinskih fondova može se primijetiti posljednjih godina krize, kako u Europi i u SAD-u, tako i u Hrvatskoj jer dok je tržište raslo, nije bilo potrebe ni volje za tolikim angažmanom. Primjerice, tko zna gdje bi danas Podravka bila da su se mirovinci ranije angažirali. U Hrvatskoj se njihov aktivniji utjecaj, pogotovo u nadzoru kompanija, može vidjeti u već spomenutim Končaru i Podravki ili HT-u. Grbavac je član Nadzornog odbora HT-a, Vlačić je član Nadzornog odbora Končara i Podravke, Štimac pak predsjednik je Nadzornog odbora Podravke. A i član Uprave Podravke zadužen za financije Miroslav Klepač praktički je njihov. Mirovinci zajedno drže 30,5 posto Podravke, premašili su i vlasnički udio države, a iako posjeduju manjinske udjele, nastupaju udruženi. Igraju veliku ulogu u kreiranju poslovnih odluka, posebno što se tiče povećanja efikasnosti i racionalnijeg poslovanja. Dakle, imaju direktni utjecaj putem nadzora vođenja kompanije. Iako je on u HT-u i Končaru površinski manje vidljiv nego u Podravci, gdje očigledno ima mnogo prostora za poboljšanje operativnih rezultata. Upravo to je prostor u kojem mirovinci žele djelovati svojim vlasničkim utjecajem i to se danas najviše vidi. Zato jedan dio financijskog svijeta gleda na njih isključivo kao na financijske stručnjake kojima je glavni cilj rezanje troškova. – Ponašaju se kao brokeri, nisu menadžeri u smislu upravljanja tvrtkom i ne idu u suštini poslovanja. Interes vanjskog menadžera je da maksimizira profit i digne cijenu dionice. Tvrtke u svijetu koje su imale financijske vlasnike zbog toga su propadale – upozorava Ljubo Jurčić, profesor sa Zagrebačkoga ekonomskog fakulteta i bivši predsjednik Nadzornog odbora Podravke. Osim toga bilo je tu ulagačkih promašaja: Ingra, Nexe, Magma, Dalekovod, što je dodatan minus za mirovine.
