Godinu i pol prije očekivane smjene na vlasti niža operativa u ministarstvima i agencijama, ona koja se ne mijenja s mijenom šefova, jednostavno čeka nove gazde. Ne radi. U bijelome je štrajku.
Poduzetnik iz prerađivačke industrije zainteresirao se za natječaj Ministarstva gospodarstva ‘Operativni program za regionalne potpore za ulaganje u opremu za 2014.’. Informatički pismen, pročitao je detalje u objavi na internetskoj stranici Ministarstva, no iako su uvjeti uredno svrstani u kućice (tko se smije natjecati, tko ne smije; za što su sredstva namijenjena, za što nisu…), neke mu rečenice nisu bile potpuno jasne. Budući da je iz Slavonije, a u maloj tvrtki s dvadesetak zaposlenih donosi sve operativne odluke, nije želio trošiti vrijeme na potezanje do Zagreba. Nazvao je telefonom. Konkretno, zanimalo ga je detaljno objašnjenje rangiranja projektnih prijedloga. Računao je na to, ako u fazi ocjenjivanja nema izgleda da uđe u bubanj za dodjelu novca, da neće uzalud trošiti vrijeme za prikupljanje uobičajeno ‘raskošne’ dokumentacije. On, naime, nema viška zaposlenih koji bi se bavili samo papirologijom.
Nakon nekoliko prebacivanja iz jedne službe u drugu (rok za predaju dokumentacije istekao je 11. lipnja, davno prije godišnjih odmora, dakle u vrijeme kad je većina, koja valjda zna vlastita zaduženja, na broju) napokon su ga spojili s nekim operativcem – koji mu je ‘pristojno’ odgovorio da ne razumije što mu nije jasno kad sve lijepo piše na internetu. Razgovor je potrajao, no skraćeno – na inzistiranje detaljnog tumačenja kriterija rangiranja operativac mu je na kraju odbio da on nema vremena za čuvanje o očitome jer ima konkretnijeg posla. Pokušao je dobiti nekoga drugog, ali telefonsku slušalicu više nitko nije podizao. Poduzetnik se nije javio na natječaj iako je najveća potpora bila čak dva milijuna kuna. Odvagnuo je potencijalni iznos potpore i vjerojatno uzalud utrošeno vrijeme te izračunao da mu je jeftinije odustati.
Sigurno bi svaki poduzetnik mogao ispričati sličnu žalopojnu priču. Svaki je susret s hrvatskom administracijom antologijski. No ovakav primjer, zbog tajminga mandata, otvara još jednu specifično hrvatsku (okej, možda i balkansku) dimenziju. Što god mislili o sadržaju i rezultatima rada vladajuće garniture, ne može im se poreći da su se godinu i pol prije izbora odmrznuli. Nešto rade. Predlažu. Pregovaraju. Donose zakone. Ako se baci oko na dnevni red Vladinih sjednica, svaki je beskrajno dug, što sugerira nekakvu aktivnost. Čak se i premijer Milanović posljednjih mjeseci počeo ozbiljnije ukazivati u javnosti, ne samo kad je stvar unutarstranačke tematike. Možemo raspravljati o tome ima li ijedan potez, ideja, odluka, zakon, natječaj… ikakva smisla ili je potpuno pronašen. No to neće umanjiti glavni problem – sve zapinje na operativnoj razini. Na onome što zovemo birokraciju. Na onome zbog čega je i ova vlast krenula stopama bivšeg potpredsjednika Vlade Domagoja Miloševića – osmislišta je ‘tutora’ za svakoga potencijalnog investitora koji bi ga trebao voditi za ruku ne bi li preživio hrvatsku birokraciju. Godinu i pol prije očekivane smjene na vlasti niža operativa, ona koja se ne mijenja s mijenom šefova, jednostavno čeka nove gazde. Ne radi. U bijelome je štrajku.
Doduše, i takva se tvrdnja može svesti pod pitanje slično onome o kokoši i jajetu: je li operativa stala zato što ‘gazde’ nemaju pojma što rade ili gazde nisu u stanju pokrenuti zemlju jer operativa odbija raditi čekajući novu administraciju. U našem slučaju vjerojatno vrijede obje teze. Politika se trenutačno svela na Vrdoljakovo prepucavanje s molovima i Grčićev optimizam, svejedno pitate li ga o iskorištenosti novca EU ili o BDP-u. Sve drugo, ono konkretno, operativno, stoji. Ne bude li uspjeha u motiviranju birokracije, bez obzira na to koliko je mjeseci, dana ili sati preostalo do novih izbora, oporba će poželjeti da vlast ne osvoji. Jer će osvojiti samo spaljenu zemlju. Što nas vodi prema ključnoj zadaći koju nikada nijedna garnitura nije namjeravala obaviti – ozbiljnu reformu javne uprave. Pri čemu reforma nipošto nije drugo ime za linearno rezanje viša glava.
Zašto nitko istinski to ne želi? Sociolozi, politolozi i društveni analitičari slažu se u nekoliko dodirnih točaka. Svaka je vlast, dakle i politika u cjelini, uvjerena da je javna uprava dio političkog plijena. Da u njezinu funkcioniranju nema ničega što ima veze s obrazovanjem i znanošću. Važan je samo posjed odgovarajuće članske knjižice i kandidat automatski postaje ‘javni’ stručnjak. HNS-ovci o tome podosta znaju. Svima je, pa i kritičarima javne uprave, najnormalnija stvar da se s novim vlastodržcima skidaju, recimo, stari šefovi Porezne uprave, Fine ili HEP-a. Ako ih ne smijene, stalno će, općenito je opravdanje, nailaziti na mine. Neće moći sklopiti vlastitu ekipu i neće moći raditi ono za što su izabrani. Evo primjera kako se to može: francuska je birokracija, barem prema metraži papira koje treba ispuniti za najmanju javnu, privatnu ili poslovnu stvar, kompliciranja od hrvatske. Unatoč tome u Francuskoj stvari prolaze kao podmazane. Zašto? Zato što je svaki zaposlenik u administraciji za to školovan. Na to je radno mjesto stigao – i na njemu ostaje! – prema osobnim (i sposobnim), ne stranačkim referencijama. Za takvo što provesti u Hrvatskoj treba naramak istinske političke volje – jer treba pustiti uzde kojima svaka vlast trguje prema potrebi. Za takvo što treba nam društveni konsenzus – jer se nova javna uprava neće odgojiti u jednom mandatu. Ruku na srce, operativa koja je čekajući izbore povukla ručnu sjajna je izlika. Vlast se lagodno može izvući na birokraciju kao na neki odmetnuti organizam koji blokira svaki pokušaj reformi, ulaganja, promjena. I cijelim se društvom valja posve drugi prešutni konsenzus: javni je sektor nepopravljivo loš, neučinkovit i jedino je rješenje uvesti sve moguće metode kojima privatni sektor podiže produktivnost i profitabilnost. Dakle, izjednačiti pravila rada i funkcioniranja javnoga i privatnog sektora. Tada će sve biti okej. No politolozi upozoravaju na opasnosti takve ideje pozivajući se, među ostalim, na rad Alija Farazmanda, profesora javne administracije i politike na Sveučilištu na Floridi. On navodi nekoliko posljedica stavljanja znaka jednakosti između kapitalizma i javne uprave: paraliza države i njezina institucionalnog kapaciteta, preuzimanje javnog sektora privatizacijom i delegitimiranjem javne uprave, sužavanje javne sfere i degradiranje države te njezine javne uprave, poništavanje mogućnosti realizacije demokracije i ljudskih prava na globalnoj razini. To je put u posvemašnje uništavanje etike javnog sektora, a ne put prema njezinoj učinkovitosti. Logika povlačenja jednakosti između tih dviju sfera proizlazi iz temeljnoga kuta gledanja, onog ekonomskog, mjerenog isplativosti. Farazmand upozorava na neuspešne menadžerske reforme javne uprave koje su u proteklim desetljećima provodile neke zemlje. Javna uprava živi prema zakonitostima koje nemaju korijen samo u ekonomiji nego i u pravu, sociologiji, psihologiji. Zato je svaki pristup poput ‘reži trideset tisuća zaposlenih’ osuđen na neuspjeh.
