Poslovanje u okviru većine djelatnosti temelji se na vremenski neravnomjerno raspoređenoj potražnji tijekom kalendarske godine. Osobito je time pogođen turizam, a posljedično i sve djelatnosti koje ga opslužuju.
Ako već ne možemo produljiti turističku sezonu, lijek za postizanje kontinuirane zaposlenosti u drugim djelatnostima planiranje je vlastitih novih aktivnosti. Posebice u kombinaciji s otvaranjem novih tržišta u izvozu.
Rosinac, vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana, obilježen je prekomjernim ičem i pićem. Onda slijedi oporavak od blagdana, skijanje, da bismo negdje sredinom siječnja krenuli u lagano planiranje poslovnih aktivnosti. Malo se planira do sredine ožujka i taman kad treba početi ozbiljnije raditi dođe Uskrs. Pa se još malo piće i jede. A onda već lipanj kuca na vrata, još jedan mjesec bogat blagdanima i vrijeme kada se počnu iskoristavati stari godišnji odmori. Nakon toga opet se malo radi pa već kreće nova tura godišnjih odmora. Jer dolazi ljeto. Ne stignemo se ni osvrtiti i evo nas ponovno na Božiću i Novoj godini. Oduzimamo li blagdane, spajanja blagdana i godišnjih odmora te dodamo sezonalnost pojedinih branši i proizvoda, ispadaju da smo poslovno aktivni i zarađujemo, ugrubo, šest od 12 mjeseci.
To je, doduše, vrlo površina i sirova procjena te samo jedno gledište kroz prizmu pasivizma, budući da se u takvim okolnostima poslovne aktivnosti pasiviziraju. Možemo reći i da je spajanje blagdana s godišnjim odmorima prilika za optimizaciju i uštede, da je punjenje baterija za rad na nekim zimskim visinama dobrodošlo, a i neke branše u blagdanskim razdobljima imaju baš svoje prednosti. Možemo lamentirati na tu temu proglasiti jeftinom demagogijom. No ne opisuje li zgodno hrvatsku realnost/sezonalnost?