Home / Edukacija i eventi / Dubrovačke ljetne igre

Dubrovačke ljetne igre

Iako zvuči banalno, neostavljanje vremena za stanku izraz je nepoštovanja prema činjenici postavljanja Držićeve komedije u Dubrovnik. Pažnja gledatelja ne može se toliko prenapregnuti.

Svaka nova postava i izvedba Dunda Maroja u Dubrovniku sama je po sebi svečan događaj. Pretvorila se tijekom povijesti festivalskih desetljeća u govor o identitetu Grada. Upućeni će znati o čemu je riječ, a oni manje upućeni da je riječ o zaista kvalitetnoj komediji temeljenoj na govoru o realitetu i svakodnevnosti Dubrovnika, bez obzira na to kad se predstava postavlja. Ove godine to učinio intendant i ravnatelj drame Krešimir Dolenčić postavivši Dunda po treći put na Igrama. Predstava je to koja u maniru filmske dramaturgije daje širok zamah većine Držićevih likova crtajući obrise današnjeg bilo Rima bilo Dubrovnika.

Sve se kvalitetne predstave baziraju na vrlo inventivnim redateljskim i dramaturškim rješenjima, što je glumcima dalo prostora da ostvare vrlo uspjele i sadržajne kreacije. Neće ih ovdje biti moguće detaljnije spominjati, nažalost, pa ćemo samo nabrojiti zaista zanimljivu Sadi Doris Šarić Kukuljice, Petrunjelu Srđane Šimunović, Lauru Ksenije Marinčić, Pometa Frana Maškovića, Popivu Petra Leventića, Dunda Maroja Mara Martinovića, Bokčila Nikše Butijera. Naravno, i sve ostale, jer nije bilo zamjerki glumcima. Ono što su mane jest prvo, iako zvuči banalno, neostavljanje vremena za stanku. Izraz je to i nepoštovanja prema činjenici postavljanja Dunda u Dubrovniku, jer ako se igra taj komad, onda se ne može toliko prenapregnuti pažnja gledatelja, posebice igra li se po ključu uvrštavanja većine likova na scenu.

Predstava pada u ritmu i nadovezuje se također na dramaturški problem nepoštovanja stanke tako da još više naglašava osnovnu manu, a ta je da je mnogo likova i mnogo odnosa, inventivnih rješenja i glumačkih kreacija kojima nedostaje jasnoća i opravdanost pojavljivanja, razlog svih tih događanja na sceni. Pripisat ćemo to dramaturgiji predstave Mili Pavičević, koja je ostvarila i nekoliko vrlo dobrih rješenja, primjerice interpoliranje elemenata poznatog prologa potkraj predstave, odnos Pometa i Petrunjele te davanje na važnosti ženskim likovima. Poradi li se na navedenim zamjerkama, mogla bi to do iduće sezone biti vrlo solidna predstava premda ni ove premijere nije bila neuspješna ili nezanimljiva. Svakako, preporučila bih je pogledati raznolikoj festivalskoj publici.