Home / Biznis i politika / Dva preleta razotkrila ozbiljne poremećaje u sigurnosnom sustavu

Dva preleta razotkrila ozbiljne poremećaje u sigurnosnom sustavu

Dva preleta nad Hrvatskom – prelet hrvatskog pukovnika Stanka Hrženjaka i prelet saudijskog šeika Al Waleeda itd. – te zemaljske reakcije državnog sustava na njih razotkrile su ozbiljne poremećaje u sustavu koji graniče s ugrožavanjem nacionalne sigurnosti.

Pukovnik Stanko Hrženjak leti nad Hrvatskom od početaka stvaranja države i početaka stvaranja hrvatskog ratnog zrakoplovnog. U ratu ju je branio, u miru ju je čuvao očekujući da i drugi, ponajprije oni koji vode državu i njezinu obranu, oni koji su dužni brinuti se o nacionalnoj sigurnosti, to zaista i čine. Kao pilot hrvatskog ratnog zrakoplovstva imao je posljednjih godina razloga ozbiljno posumnjati da tome nije tako, da se ratno zrakoplovstvo namjerno dovodi u poziciju iz koje će na posljetu biti moguća samo odluka o njegovu ukućanju, jer je navodno isplativije čuvanje našeg neba povjeriti nekoj drugoj državi NATO saveza.

Avion je pao. Imao je razloga posumnjati da se u toj igri s MIG-ovima netko poigrava i njegovom sigurnošću. Imao je razloga biti ogorčen takvom politikom i sumnjati u njezine istinske motive. Ali kao vojnik, mora šutjeti. A onda se dogodilo ono što su poznavatelji stanja u hrvatskom ratnom zrakoplovstvu očekivali: avion je pao. Baš na Dan pobjede. Zahvaljujući vještini i iskustvu pukovnika Hrženjaka, nije pao na naselje, u posljednjim sekundama Hrženjak se uspio katapultirati iz zapaljenog MIG-a. Samo nekoliko sati potom Ministarstvo obrane ga je poslalo pred kamere, još s vidljivom ogrebotinom na čelu. Nigdje ministra obrane, koji je u takvim situacijama dužan govoriti i u ime sustava i u ime pukovnika Hrženjaka. Vojnik koji je dužan šutjeti i biti dobar letač, a ne govornik, poslan je da brani sustav, netom što je jedva izvukao živu glavu. Ne znam nijedan koliko-to-liko uređen sustav u kojem bi takvo postupanje bilo moguće i zamislivo, a kamoli u sustavu države članice NATO saveza. U nas to nikome čak nije bilo čudno. Slavilo se pilota heroja, nije se govorilo o odgovornosti ministra i porazu sustava koji na najprljavi- viji način zlorabi svoga vojnika gurajući ga u poststre- snom stanju, mimo svih procedura za slične situacije, da brani odgovorne od odgovornosti.

Dan poslije. Ministar Kotromanović pojavio se pred novinarima tek sljedeći dan. Njegova je slika bila najjača poruka: ministar koji s naporom sriče prostoproširenu rečenicu došao je izvijestiti o katastrofičnom stanju u hrvatskom ratnom zrakoplovstvu izravno s plaže, u japankama, trapericama i majci kratkih rukava. Sve to zajedno može se nazvati sumrakom nacionalne obrambene politike. Saudijski šeik ili jedan od petstotinjak saudijkih prinčeva Al Waleed itd. nije imao problema sa sigurnošću helikoptera dok je nadljetao makarsko-dubrovačku rivijeru, a i na tlu mu je priređen prijam kao da je riječ o budućem hrvatskom spasitelju. Svojevrsnom mesijom od Arabije, bogatom do neprebrojivosti, koji bi ulagao u nešto veliko u Hrvatskoj, po mogućnosti na potezu između Dubrovnika i Makarske. U Baškoj Vodi dočekao ga je predsjednik Josipović. U ovom mi se trenutku i ne čini presudnim definirati stvarnu ulogu tog našeg šeika princa spasitelja: je li prioritetan promotor infiltriranja saudijskoga kapitala na Zapad ili je prioritetan paravan za reinvestiranje nečijeg prljavog novca ili pak dva u jedan. Mene više brine predsjednik Josipović, koji tako srdačno nutka velike projekte uz sigurnosno iznimno ranjivu i od stanovništva sve više ispra- žnjenu južnu dalmatinsku obalu kapitalu upitnog podrijetla i još upitnijih namjera.

Umjesto strategije održivog razvoja za to područje kojom bi se dugoročno osiguralo da ono ostane u punom smislu integralni dio Hrvatske, hrvatsko vodstvo u posljednje vrijeme učestalo nudi te strateški značajne točke – od Kupara, preko uvala Tri sestrice do makarske rivijere islamskom ili ruskom kapitalu, koji ne taje političke aspiracije prema tom prostoru. I to prolazi neprimjetno, pod egidom poticanja ulaganja u strateške projekte. Ja razumijem zašto su oni strateški za Moskvu, odnosno Beograd, zašto su strateški za islamski svijet odnosno Sarajevo. Ali ne vidim zašto bi ruski strateški projekt u Kuparima južno od Dubrovnika ili saudijski strateški projekt u uvalama Tri sestrice sjeverno od Dubrovnika bio hrvatski strateški interes. Osim ako strategija nije povratak na Istok i povratak u prošlost.