Home / Biznis i politika / Good Country Index samo 45 zemalja svijetu pridonosi više od Hrvatske

Good Country Index samo 45 zemalja svijetu pridonosi više od Hrvatske

Za razliku od drugih svjetskih ljestvica, na kojima Hrvatska kotira sve lošije, na ljestvici koja mjeri ‘dobrotu’ neke zemlje, koliko koja zemlja čini dobra za svijet, Hrvatska je na respektabilno visokom 46. mjestu od ukupno 125 rangiranih zemalja.

Ašto političari svih zemalja svijeta misle da im je država osamljeni otok koji egzistira sretno, samo-dostatno, neovisno o ostatku svijeta, pa ih baš briga za suradnju i povezivanje, kamoli kakav otisak ostavlja? Tri su razloga: zato što ih birači upravo to traže i dopuštaju im, zato što su uvjereni da ne postoji nikakva veza ni kompatibilnost između njihova unutarpolitičkoga posla i međunarodnih potreba i zato što su sve vlade, baš kao i mi sami, kulturni psihopati, nesposobni suosjećati s drugim ljudskim bićima. Posebno ako to biće ne izgleda, ne govori, ne hoda, ne oblači se, ne moli poput nas – maleni je to isječak pametljivog 15-minutnoga govora Britanca Simona Anholta, neovisnoga političkog savjetnika mnogih vlada, lokalnih vlasti i kompanija, održanog u lipnju ove godine na popularnoj platformi TED Talks.

Od lipnja do danas taj je govor pogledalo više od milijun ljudi. Povod? Ljestvica ‘Good country index’, neobičan pokušaj da se zemlje kompariraju potpuno drukčije nego što to uči standardna ekonomija. Kojoj je iscurilo vrijeme.

Da, svakakvih smo se ljestvica i poredaka na njima nagledali i od svake nam se diže kosa na glavi. Od najnovije – neće! Razumljivo i zašto. ‘Good country index’ nije ljestvica koja uspoređuje uobičajena ekonomika postignuća – koliko konkurencijamo, izvozimo, investiramo, proizvodimo, rastemo… Na takvima, bez iznimke, Hrvatska katastrofalno kotira (i nazaduje). Na ljestvici ‘Good country index’, koja mjeri ‘dobrotu’ neke zemlje, koliko koja zemlja čini dobra za svijet, Hrvatska je – eureka! – 46. od ukupno 125 rangiranih zemalja!

Studija je rađena dvije godine, zbog čega većina podataka stiže iz 2010. i 2011., ali iako nisu svježi pripadaju ‘post-Lemahn Brothers’ vremenu. Taj je indeks zapravo izrastao iz ‘Nation brands indexa’, koji je Anholt inaugurirao 2005. godine i otada je prikupio pričan broj podataka (preciznije, više od 200 milijardi). Osim tih korištena su i baze podataka UN-a, raznih neprofitnih organizacija i međunarodnih agencija koje su sistematizirane u sedam glavnih indikatora (svaki od njih ima dodatnih pet mjerila) koji pokazuju kakav je doprinos svake pojedine zemlje globalnome okviru. Konkretno, mjereno je koliko neka zemlja pridonosi globalnoj znanosti i tehnologiji, kulturi, miru i sigurnosti, svjetskome poretku, planeti i klimi, prosperitetu i jednakosti, zdravlju i blagostanju. Hrvatska najviše pridonosi globalnoj kulturi i, vjerovali ili ne – znanosti i tehnologiji.

Prema ostalim se indikatorima vrtimo oko sredine ili smo u donjem dijelu ljestvice. Ne treba nas to čuditi jer indikatori poput doprinosova svjetskom poretku mjere dobrotvorna davanja, udomljene izbjeglice, stvaranje izbjeglica, rast populacije, broj potpisanih UN sporazuma, a doprinos zdravlju i blagostanju mjeri se, primjerice, prema donacijama u hranu, izvozu lijekova, dobrovoljnim donacijama Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji iznad dodijeljene kvote.

Zato jest Irska, koja je, na prično zaprepaštenje gledatelja TED Talksa, osvanula ‘najdobrijom’ (leksički je to, naravno, netočno, ali Anholt upozorava da se dobar u ovome slučaju ne komparira klasično: dobar, bolji, najbolji; nije riječ o tome da je netko bolji, pa je netko nužno lošiji, nego da postoje dobru, ‘dobrij’ i ‘najdobrij’)!

  • Ne govorim o tome kako se zemlje ponašaju kod kuće, to se mjeri drugdje, govorim samo o dobrome globalnom doprinosu – pojasnio je Anholt.

Doduše, poredak prvih deset ostvario je njegove najgore strahove – to da će se pokazati kako su dobre države ujedno i razvijene, bogate, konkurentne. No istodobno ga raduje što je Kenija ušla u top 30, Njemačka je 13., SAD je tek 21., a zemlje koje tek izgrađuju svoje unutrašnje gospodarsko carstvo – Rusija i Kina – smještene su pri dnu. Rusija je 95., Kina je daleko na 107. mjestu.

No ovo nije još jedna priča o metodologiji, iako je korištena u rangiranju. Ovo nije ni tekst o ekonomiji kakvu (još) učimo u školama. Ovo je tekst o novim ljudima, novome pristupu ekonomiji, novome mjestu u globalnoj priči, koja ne smije biti sazdana na suprotnostima nego na suradnji. Imaće će nas globalizacija uništiti, tvrdi Anholt. Ono što poručuje ‘svojom’ ljestvicom (već je prethodni indeks pokazao da države, kako bi preživjele i rasle u globaliziranome svijetu, u ogromnoj mjeri ovise o reputaciji) trebali bi čuti svi političari: ako zemlja ima dobar, pozitivan imidž poput Njemačke, Švedske ili Švicarske, sve je jednostavnije i lakše. U takve zemlje stiže više turista, više investicija, zemlja postaje konkurentnija.

  • Dovoljno sam slušao o prosperitetu, bogatstvu, brzorastućim zemljama, konkurentnosti, produktivnosti, pa čak i o sretnim zemljama. Na kraju, i sretnu su zemlje sebične, okrenute sebi, ne brinući o nužnosti suradnje s ostatkom svijeta. Zato govorim o dobrim zemljama. Ne dobrima nasuprot lošima, takvoj raspravi nema kraja, nego o dobrima nasuprot sebičnima. Ne želim živjeti u bogatoj zemlji, ne želim živjeti u brzorastućoj ili konkurentnoj, pa ni u sretnoj zemlji. Želim živjeti u dobroj zemlji – poručio je svijetu čovjek koji razumije ponešto i od fizike.

Barem onaj dio koji upozorava na međupovezanost svega, recimo ‘leptirov učinak’. ‘Mašući krilima danas u Pekingu, leptir sljedećeg mjeseca može promijeniti olujne oblake iznad Londona’, često je citirana izreka teorije kaosa, koja se danas ponajviše može prilijepiti upravo ekonomiji. Što znači biti prvi na ‘dobroj’ ljestvici? Anholt simbolički precizira – kada legnemo na počinak, prije nego utonemo u san, posljednja bi nam misao trebala biti: ‘Dovraga, baš mi je drago da postoje zemlje poput Irske.’ Vjerojatno ne želi znati što većina klasičnih ekonomista misli o važnosti dobrote u svijetu.