O 88-godišnjem vlasniku Ikee, koji više nije aktivan u tvrtki, ali se može sresti dok vozi bicikl u gradu Ålmhultu, mogu se čuti samo riječi hvale. Ima disleksiju, stidljivo je priznalo da je imao problema s alkoholom, a ispričao se i zbog privrženosti nacističkoj ideologiji u mladosti. Danas je gotovo sveden na božanstvo, a najpopularniji svjetski brend namještaja koji je izgradio sa svojih je 300 robnih kuća prisutan u 40-ak zemalja. Otvorenjem trgovačkog centra u Rugvici pored Zagreba 21. kolovoza, Hrvatska postaje prva država koja se nakon 2006. pridružuje obitelji Ike.
Taj je proizvođač namještaja mnogo više od poznatog brenda robne kuće. To se zaista vidi u Ålmhultu – srcu Ikee, koja je nedavno ugostila u svom hotelu i hrvatske novinare upoznati ih s konceptom i kulturom svog poslovanja. Ålmhult je jedino mjesto na svijetu gdje se može vidjeti cijeli Ikein lanac rada. U tom je gradiću, koji je nalik na veliki Ikein kompleks, smješten i Ikein muzej, koji je predviđen kao mjesto gdje mogu ući samo Ikeini zaposlenici i uvijek nešto novo naučiti o osnivaču Ike Ingvaru Kampradu, povijesti, generalno kulturi poslovanja i Ikeinom konceptu. Ili da bi samo dobili inspiraciju. Muzej je prepun Ingvarovih citata, s ponekim interaktivnim detaljem koji ga čini zabavnim destinacijom za pauzu. O 88-godišnjem vlasniku koji više nije aktivan u tvrtki, jednostavnom, poštenom i poznatom po izrazitoj štedljivosti, koji živi u blizini Ålmhulta i ponekad se čak i sreći na biciklu u gradu, mogu se čuti samo riječi hvale. Uza stidljivo priznanje da je imao problema s alkoholom, izražava se samo divljenje i odanost – gotovo pa da je sveden na božanstvo. Ništa, doduše, nema ništa o tome priča, o njegovoj privrženosti nacističkoj ideologiji u mladosti, što je jedino zbog čega žali i zbog čega se svojedobno ispričao taj genij biznisa i poslovne filozofije.
A počelo je od šibica. Za Ingvara Kamprada može se reći da je rođeni poduzetnik. Ili rođen pod svetom zvijezdom, kao da je sudbina za njega imala veliki plan i prije nego se rodio. Bar se tako može zaključiti iz njegove priče. Već je kao petogodišnjak počeo prodavati šibice. Kad je naučio voziti bicikl, proširio je krug klijenata, a onda i ponuđu. U preuređenoj šupi u vrtu kuće počeo je prodavati i cvijeće, češte, sjemenke, kemijske olovke. Kako je odrašao, tako je sve više naginjao poduzetničkom duhu. Kad je navršio 17 godina, otac ga je nagradio novcem, koji je iskoristio da bi stvorio te melje današnje kompanije. Tvrdu Ikeo osnovao je 1943., a njegov osebujan način razmišljanja već se očituje u imenu Ikeo, koje sadrži inicijale njegova imena te početak slova farme Elmtaryd te sela Agunnaryd gdje je odrašao. U sklopu tek utemeljene Ikee nastavio je širiti ponudu na nove proizvode s nižim cijenama: novčanike, okvire za slike, nadstolnjake, satove, nakit i najlonke. Pet godina kasnije u asortiman je uveo i namještaj te razvio tvrtku u maloprodaju namještaja, a korištenje domaćih proizvođača omogućilo mu je održavanje nižih cijena. Istražio je dizajn namještaja, reklamiranje, ideju da kupac sam sastavlja namještaj te upotrebu kataloga i izložbenog prostora za dopiranje do većine ljudi. Vjetar u leda dala mu je i švedska socijaldemokratska vlada, koja je ranih 1950-ih lansirala projekt ‘Sagradimo milijun domova’. Za milijuna stana trebao je i ‘mali milijun’ namještaja. Prvi katalog izdao je 1951., a nedavno se toj obitelji priđrugo i katalog na hrvatskom jeziku na 322 stranice s oko 2000 od ukupno 9500 proizvoda od kojih se sastoji asortiman. Prvi izložbeni prostor s namještajem otvorio je 1953. u Ålmhultu i to je vrlo važan trenutak u razvoju koncepta Ikea jer kupci su tada prvi put mogli vidjeti i opipati namještaj i prije nego ga naruči.
