nelegalni harač Doprinos za vodu, turistička članarina, spomenička renta… nemaju zakonski temelj

Iako u Zakonu o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD) jasno piše da se ‘Nacionalna klasifikacija ne smije koristiti kao osnova za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba’, upravo je to osnova za određivanje visine niza parafiskalnih nameta.

Nevjerojatna je nemarnost stručnih službi unutar ministarstava koje pišu prijedloge zakona i šalju ih na potpis ministrima, a potom i u Hrvatski sabor. Ilustrira to ignoriranje članka 1. Zakona o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (NKD), u kojem piše (NN 98/94): ‘Nacionalna klasifikacija ne smije se koristiti kao osnova za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba.’ Usprkos tome, i nakon 20 godina vlasti tu zakonsku odredbu krše pri određivanju visina naknada za parafiskalne namete, pa kad bi tvrtke htjeli tužiti državne tvrtke i ustanove kojima se plaćaju parafiskalni nameti, možda bi i samom Bogu trebala koja sekunda da izračuna koliko bi poduzetnici dobili nazad.

Zaposlenima u državnoj i lokalnoj upravi očito nisu bile dovoljne ni presude koje su se u međuvremenu donosile, a koje su obarale određivanje visine pojedinih naknada koje su donesene protuzakonito. Primjerice, Upravni sud još sredinom rujna 1997. oborio odluku o visini komunalne naknade (Us-7352/1995) ustvrdivši da se Nacionalna klasifikacija djelatnosti ne može koristiti kao osnova za određivanje komunalne naknade. U presudi je stajalo: ‘U konkretnom slučaju šifra djelatnosti određena je kao cestovni promet – šifra 0605 – pozivom na Odluku o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti. Međutim, u vrijeme donošenja osporenog rješenja bio je na snazi Zakon o Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti (Narodne novine, broj 98/94), kojim je u članku 1. propisano da se Nacionalna klasifikacija ne smije koristiti kao osnova za određivanje prava i obveza pravnih i fizičkih osoba. U novom postupku treba imati u vidu navedenu odredbu.’

Iako je to kasnije ispravljeno, činjenica je da takva presuda nije poprimila domino-efekt i u drugim normativnim aktima u kojima se određivala visina parafiskalnih nameta. Primjerice, jedan od najsportnijih parafiskalnih nameta je članarina u turističkim zajednicama. U Zakonu o članarinama u turističkim zajednicama (čl. 3., st. 3., NN 152/08) piše: ‘Visina članarine koju plaća pravna i fizička osoba kao obvezatni član turističke zajednice općine ili grada ili Turističke zajednice Grada Zagreba ovisi o turističkom razredu naselja u kojem je sjedište ili poslovna jedinica osobe, o skupini u koju je razvrstana djelatnost kojom se pravna ili fizička osoba bavi te o stopi na ukupni prihod utvrđenom ovim Zakonom.’

Dakle, navode se skupine u koje su razvrstane djelatnosti tvrtki, a to znači prema NKD-u. Drugim riječima, iako je sud taj koji donosi pravorijek, to su elementi za obaranje plaćanja članarine u turističkim zajednicama. Još jedan zakon, onaj o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, izaziva veliki revolt kod poduzetnika, pitajući se što to oni imaju sa spomenicima i nije li na državi da se brine o tome. Neovisno o takvom stajalištu, sada bi se mogli pozvati na nelegalnost prikupljanja takve naknade, jer u članku 114a piše da spomeničku rentu plaćaju fizičke i pravne osobe ‘koje obavljaju sljedeće djelatnosti prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti.’ I pravno neuka osoba koja zna čitati zakon može zaključiti da je ta odredba spomeničke rente u suprotnosti sa Zakonom o NKD-u.

Slično je i u Zakonu o komunalnom gospodarstvu. Doduše, iz njega se ne mogu otkriti elementi kontradiktorni Zakonu o NKD-u, ali na temelju njega donesena je Uredba o visini naknade za uređenje voda, gdje u članku 2. (NN 82/10) piše: ‘Za potrebe obračuna naknade za uređenje voda, nekretnine se razvrstavaju u sljedeće tarifne razrede…’ S obzirom na to da se tarifni razredi mogu određivati onako kako nadležni smatraju najboljim, to znači da oni ne moraju imati veze s NKD-om te parafiskalni namet može biti čist. No u tom konkretnom slučaju i prilikom određivanja tarifnih razreda pisci uredbe koristili su se NKD-om. Tako, primjerice, stoji da su u Tarifnom razredu 1. ‘…stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti (M) osim znanstveno-noga istraživanja i razvoja (72), ostalih stručnih, znanstvenih i tehničkih djelatnosti (74) i veterinarske djelatnosti (75).’ Brojevi iza nešto znače, a bacimo li pogled na NKD, vidimo da su to ti brojevi. To praktično znači da su pojedine odredbe Uredbe o visini naknade uređenja voda protuzakonite i da bi je bilo lako oboriti na Upravnom sudu. Ovdje je čak i nešto povoljnija situacija, jer u prethodnim smo primjerima vidjeli dva zakona kako se sudaraju sa Zakonom o NKD-u, a ovdje čak i podzakonski akt ne prati viši pravni akt, odnosno Zakon o NKD-u.

Isti primjer nalazimo u Zakonu o trgovini, u kojem se baš ništa ne može pročitati, ali nas upućuje na podzakonski akt malo podužeg naziva: Pravilnik o minimalnim tehničkim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica. U članku 42., u kojem se navodi koji su sve podaci potrebni da bi se izdala dozvola za rad, tako piše da se rješenje donosi ‘temeljem Pravilnika o klasifikaciji prodavaonica i drugih oblika trgovine na malo i Nacionalne klasifikacije djelatnosti.’ Čak u onim spomenutim podacima zahtijeva se da se upiše vrsta djelatnosti ‘sukladno NKD-u’. Taj su Pravilnik zajedno izradili još 2008. ljudi u ministarstvima gospodarstva, rada i poduzetništva, zatim zaštite okoliša, kao i poljoprivrede te zdravstva.

Vjerojatno ima još neotkrivenih parafiskalnih nameta čija je visina protuzakonito određena. Poduzetnici bi trebali pogledati sve propise na temelju kojih plaćaju parafiskalne namete i vidjeti plaćaju li i nešto što ne bi trebali.