ŠEĆERANE

Kada se zbroji to što na svjetskom tržištu (a o regionalnom i da se ne govorit) trenutačno ima viška šećera s preskupom šećernom repom na domaćem terenu, rezultat može biti samo jedan – domaći su se šećerane našle ‘u banani’.

Kada je prije tri godine srbijanski kralj šećera Miodrag Kostić najavljivao da će do 2013. godine u Hrvatskoj preživjeti tek jedna od tri šećerane, možda dvije, u njegovu se procjenu sumnjalo. Iako je promašio godinu, jer preživjele su sve tri, u ovom trenutku domaćih šećeranama razvoj svjetskog tržišta ne ide na ruku. Početkom godine u svijetu je bilo deset milijuna tona šećera viška iako dugoročne prognoze govore da će industrijska šećera ipak rasti zbog rasta stanovništva. Tako se prema tvrdnjama Horsta Merkelsbaha, globalnog menadžera za šećernu repu kompanije Bayer CropScience, koji je nedavno održao predavanje u Novom Sadu, predviđa rast proizvodnje od 15 posto, sa sadašnjih 200 milijuna tona šećera godišnje, do 2020.

Trenutačno pak situacija nije blistava. Cijena šećera u zadnjih godinu i nešto pala je čak za trista eura za tonu i danas se može nabaviti za 500 eura. Bez prijevoza šećer košta 450 eura, a našim šećeranama ne može pomoći ni tržište Cefe, na kojem je cijena još niža. To je razlog, objašnjava naš dobro upućeni sugovornik, što u skoroj vrijeme ne bi trebalo biti velikih akvizicija jer tvrtke kao što su austrijska Agrana i njemački Nordzucker smatraju da su hrvatske i srbijanske šećerane još preskupe za akvizicije. Agrana, koja ima suvlasništvo u tvrtki Agrana-Studena iz Brčkog, tražila je mogućnost preuzimanja u Hrvatskoj i Srbiji, no u zadnjih godinu dana se umirila i čeka neki povoljniji trenutak. Ni Nijemci, kaže nam sugovornik, nemaju trenutačno interesa za širenje jer su i tamošnje šećerane u neugodnoj situaciji pa ne bi znale kamo bi s akvizicijama. Bez obzira na to što je druga njemačka šećerana Pfeifer & Langen, inače od 2006. strateški partner Vira, bila zainteresirana lani da kupi većinski udio, ni ta tvrtka, siguran je sugovornik, trenutačno nema namjeru upuštati se u takvu avanturu. Ako smijemo biti malo ironični, kriza u šećernoj industriji ide na ruku većinskom vlasniku Vira Marinku Zadri, jer mu barem sin Željko, predsjednik Uprave, neće svako malo govoriti da bi neki Nijemci došli u Viroviticu.

U Srbiji je pak situacija također teška jer je lani bilo 120 tisuća tona šećera viška, a toliko se očekuje i ove godine. No Kostić pak sa svojom tvrtkom Sunoko (kao članicom MK Grupe), koja kontrolira 50 posto tamošnjeg tržišta, nešto bolje stoji u odnosu na hrvatske šećerane jer nabavlja jeftinije energent (ugljen) i šećernu repu (38 eura za tonu) te je utjecajniji kod tamošnje vlasti nego što su hrvatske šećerane u našoj zemlji. Pogotovo se to odnosi na udjele u tamošnjim proizvodnim kvotama i koncesije prirodnih resursa. Sunoko je lani upravljivao blizu 1,5 milijardi kuna i ostvario dobit od 300 milijuna kuna iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako je poslovao u prvih šest mjeseci ove godine.

Usporedbe radi, hrvatske su šećerane ostvarile manje prihode, no treba uzeti u obzir da Kostić ima četiri šećerane, a potkraj prošle godine kupio je u Srbiji još dvije od grčkoga Hellenic Sugara. Viro je ostvario prihod od 646 milijuna kuna i dobit od 17 milijuna kuna, županijska je Sladorana kao članica Vira uprihodovala 475 milijuna kuna i ostvarila dobit od milijun kuna, dok je Tvrnica šećera Osijek poslovala s 571 milijunom kuna prihoda i 45 milijuna kuna dobiti. No gledajući prijašnje godine, ostvaren je drastičan pad prihoda, pogotovo za Viro, što se samo dijelom može pripisati politici kvota ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine. Željko Zadro tvrdio je da je Viro oštećen za 100 milijuna kuna, no pad prihoda u 2013. iznosio je čak 450 milijuna kuna u odnosu na 2012. Pokazuju to i podaci HGK o hrvatskom izvozu šećera. Tako je 2012. godine vrijednost izvoza iznosila 1,2 milijarde kuna, a 2013. pala je na 600 milijuna kuna. Možda ohrabruje podatak da je vrijednost izvoza u prvih šest mjeseci ove godine 300 milijuna kuna, što bi možda moglo značiti da je pad za sada zaustavljen.

Da je situacija dramatična, pokazuju i rezultati poslovanja domaćih šećerana u prvoj polovini ove godine. Viro je ostvario gubitak u iznosu od 108 milijuna kuna. Ni Marko Pipunić ne može biti zadovoljan jer je njegova Tvrnica šećera Osijek u prvih šest mjeseci ove godine ostvarila gubitak od osam milijuna kuna. Zanimljivo je da su Zadrine šećerane ostvarile rast prihoda u tom razdoblju, ali tu dolazimo do problema s kojim se oni suočavaju. Rashodi su još više rasti, a glavni je problem isplata kooperantima za šećernu repu koja je prošle godine iznosila 340 kuna za tonu, a ove je godine bilo predviđeno 300 kuna. A da je i ta cijena previsoka, pokazuje Pipunićeva inicijativa još u ožujku da osmisle novi model formiranja cijena. Do sada je jedino cijena otkupa šećerne rep od svih poljoprivrednih kultura bila definirana i do godinu dana unaprijed, no prijedlog je bio da se unaprijed odredi samo iznos za repu, a konačna otkupna cijena bila bi poznata nakon završetka kampanje i ovisila bi i o kretanju cijena šećera na tržištu. Naše su informacije da trenutačno vlada određena napetost između otkupljavača i poljoprivrednika jer bi šećerane mogle prema nekim projekcijama pozitivno poslovati samo ako se cijena šećerne repa smanjila za 40-ak posto. Toki popust poljoprivrednici sigurno neće dati, pa bi ova godina bila jedna od najlošijih za naše šećerane. U Srbiji je ona nešto jeftinija, no i tamošnje šećerane imaju isti problem jer smatraju da su cijene u Hrvatskoj i Hrvatskoj najviše u Europi.

Hrvatske i srbijanske šećerane imaju i svoje adute u snižavanju cijene šećerne repa. Prosječno proizvodnje šećerne repa po hektaru u Hrvatskoj i Srbiji jest 50 tona, a u nekim razvijenim zemljama poput Nizozemske ili Njemačke poljoprivrednici proizvedu i 100 tona po hektaru. Stav je hrvatskih šećerana da domaći poljoprivrednici, ako već dobivaju tako visoku cijenu u odnosu na kolege iz drugih zemalja, porade na povećanju prinosa, pogotovo što Slavonija, Baranja, Srijem i Vojvodina imaju bolje uvjete od mnogih dijelova Europe. Osim toga, hrvatskim šećeranama nema prepreka da rep nabavljaju i u zemljama EU ako bi cijena bila povoljnija. Uz sve probleme, u Hrvatskoj se još bore oko kvota za šećer, a kada je u svibnju Upravni sud u Osijeku ukinuo raspoložive kvote koje je lani donio ministar Jakovina, praktično se ništa nije promijenilo jer je ministar naknadno donio nove, neznatno izmijenjene kvote. Sada Sladorana i Tvrnica šećera Osijek imaju kvotu od po 67,5 tona, a Viro 57,8 tona. Te su kvote jedan od ograničavajućih faktora hrvatskih šećerana jer je izvoz ključan za njihovo poslovanje. Što se pak tiče BiH, ona je u nepovoljnijoj poziciji u odnosu na Hrvatsku i Srbiju jer je njezina proizvodna kvota za EU samo 12 tisuća tona, dočim Hrvatska ima 193 tisuće tona, a Srbija 181 tisuću. To je i razlog zašto Agrana-Studena nije jak konkurent u Hrvatskoj, ali kako kaže naš sugovornik, dovoljno je da u Slavoniji izveze 10 tisuća tona šećera pa da malo poremeti cijene. Na čelu je jedine bosanske šećerane Ilja Studen, vlasnik Studen Holdinga, a jedino što bi se moglo dogoditi jest eventualno preuzimanje propale bijeljinske šećerane. Sve nam to govori da nisu izgledne akvizicije u dogledno vrijeme iako bi možda neki htjeli prodati svoju šećeranu. Zbog jala ili tko zna čega, već dugogodišnje priče o spajanjima još su manje moguće. Kako kaže naš sugovornik, teško je znati koliko domaće šećerane imaju unutarnje rezerve da izdrže takvu situaciju, no od 2017. godine ukidaju se kvote i tržište će se liberalizirati, samo je pitanje u kakvom će stanju dočekati nova pravila igre. Zato možda Kostić nije pogodio godinu u kojoj će se neke šećerane ugasti, ali je možda pogodio da će se to doista i dogoditi.