Frustriran politikom štednje, minister gospodarstva srušio vlastitu vladu

Zbog glavinjanja francuskog predsjednika između tipično lijevih ideja, poslovne zajednice i nesmiljenih zahtjeva za štednjom u EU, što uporno gura Njemačka, Francuska će dobiti treću vladu u dvije godine i drugu u četiri mjeseca. Francuzima je povrijeđen i ponos i džep, a to se ne oprašta.

Francuska vlada u posljednje vrijeme sve više podsjeća na talijansku ako se kao kriterij uzme brzina davanja ili traženja ostavki u njoj. Nova vlada ustoličena nakon ostavke premijera Jean-Marca Ayraulta u ožujku, zbog potopa vladajućih socijalista na lokalnim izborima, jedva da je stigla promijeniti tapete u uredima, a već se spremaju novo preslagivanje. Činilo se da će teško netko brzo nadmašiti nepopularnost bivšeg predsjednika Nicolas Sarkozyja kada je odlazio, no birači kratko pamte i još kraće trpe, pa se čini da će aktualni predsjednik François Hollande s lakoćom ‘pobjediti’ suparnika iz trenutačne opozicije. Njegova je popularnost sada 17 posto, što je najniži postotak nekog predsjednika od osnutka Pete republike 1958. Otkada je preuzeo vođenje države, Hollande veoma nemušto lavira između tvrde struje u socijalističkoj stranci i interesa poslovne zajednice, dok mu ekonomija uvjerljivo stagnira na, za Francuze, neprihvatljivim razinama.

Razlog za osipanje vlade bilo je otvoreno izražavanje neposluha trojice ministara, od kojih je jedan u kratkom roku izgradio ugled tipa bez dlake na jeziku i ‘radikalnog’ ljevičara. ‘Vođa pobune’ sasvim je očito minister gospodarstva Arnaud Montebourg koji je bez ograda popljuvao politiku vlade, okarakteriziravši je, pojednostavljeno, kao potrčka omražene kancelarke Angele Merkel, odnosno njemačke opsjeve štednjom. Vrlo se brzo pokazalo da elokventni Montebourg nije usamljen u svojoj antinjemačkoj frustraciji; minister obrazovanja Benoit Hamon i ministrica kulture Aurélie Filippetti poduprli su razmišljanja ministra s ambicijama očito širima od ministarskog mjesta. Njihovi istupi povukli su za sobom brzopoteznu ostavku cijele vlade.

Predsjedniku, jasno, nije nakon toga ostalo drugo nego zatražiti preslagivanje kabineta od premijera Manuela Vallsa i predlaganje nove vlade, a odmetnuti ministri jasno su dali do znanja da nemaju nikakvu želju više sudjelovati u njezinu radu. Dapače, Montebourg je poslije i pojačao napade, pokazavši da se ne namjerava posipati pepelom.

• Cijeli nas svijet moli da zaustavimo ovu apsurdnu politiku štednje koja zakopava eurozonu sve dublje i dublje u recesiju i koja će uskoro izazvati deflaciju. Moramo imati intelektualne i političke hrabrosti priznati da politika štednje pogoršava deficite umjesto da ih smanjuje – izjavio je Montebourg na svojevrsnom oproštaju u ministarstvu financija. Francuska će tako dobiti ukupno treću vladu u dvije godine, koliko su socijalisti na vlasti, i drugu u četiri mjeseca. Stvari, pak, nikako da krenu, ekonomija jedva puzi s rastom u decimalama (prognoza za ovu godinu je 0,5 posto), a nezaposlenost, najboljina točka svake vlasti, i dalje je gotovo 11 posto. Sama po sebi već dovoljan razlog za rastuću nepopularnost, ekonomskog situacije uparene je s neprekidnim glavinjanjem navodnog socijalista Hollandea između tipično lijevih politika i istovremenog dodvora vanja ‘poslovnog zajednici’. Iako je uvjerljivo izabran na platformi jasnog povratka izvornim lijevim politikama (snažnije usmjerenje na poticanje potrošnje i rasta), Hollande je u kratkom razdoblju izgubio povjerenje birača mjerama koje uglavnom idu u korist poslovnih krugova, dok u isto vrijeme ne daju nikakve pozitivne rezultate za većinu građana. Osnovna je zamisao pomoći ekonomiji rezanjem poreza poduzećima i postupnim smanjenjem proračunskog deficitu rezanjem potrošnje, potezima za koje velik broj Francuzi nema previše razumijevanja.

Prevladavajući je osjećaj u zemlji da predsjednik izdaje uvjerenja na kojima je dobio glasove te da je otudio velik dio svoje glasačke baze. S druge strane, kao i uvijek u takvoj matematiči, pokušaj igranja na glasove oporbe pokazao se promašenim, desni UMP pobijedio je relativno uvjerljivo na nedavnim izborima za Europski parlament.

Kada se tome doda kontinuirano gaženje nacionalnog ponosa prešutnim prihvaćanjem njemačke dominacije u Europskoj uniji i njihova pogleda na ekonomiju, jasno je zašto Hollande iz mjeseca u mjesec tone na anketama. Drugim riječima, dojam je da Francuska pleše po tuđim notama i to je ono na što žestoko igra Montebourg u evidentnoj želji jačanja svoje popularnosti unutar stranke i među biračima. Njegove izjave nisu bile nesmotrene ili izrečene u žaru trenutka, riječ je o nekoliko planiranih napada na predsjednika, prvo u intervjuu Le Mondeu i dan poslije na stranačkom skupu uz oštru retoriku.

• Francuska je slobodna zemlja koja se ne bi trebala ravnati prema opsesijama njemačke desnice – ustvrdio je Montenbourg.

Izbacivanjem trojice neposlusnih ministara Hollande nije riješio svoje unutarstranačke probleme, već ih samo pospješio – jer bi mogli sa sobom povući i druge nezadovoljnice u stranci, odnosno, što je važnije, u parlamentu.

Eventualno gubljenje većine predsjedniku bi stvorilo nepremostiv problem koji bi se moralo riješiti raspuštanjem parlamenta i novim izborima, što nikako ne odgovara vladajućima. Francuska se stoga sve više okreće razmišljanju o mogućem daljnjem razvoju događaja na političkoj sceni i nagađanjima tko će zauzeti koju poziciju. Zanimljivo je da umjereni premijer Valls ima mnogo veću popularnost u državi od svog šefa (36 posto), premda i njegova bilježi negativan trend. Sreća u nesreći za socijaliste jest jednako neuređena situacija u glavnoj opozicijskoj stranci u kojoj Sarkozy, unatoč rekordno niskoj popularnosti u trenutku odlaska, planira ponovno biti predsjednički kandidat, zbog čega su se razbukali unutarstranački sukobi. I dok se u Francuskoj sve agresivnije čupaju oko politike štednje, kontroverznog pristupa koji EU prije svega duguje njemačkom viđenju ekonomije, vjetar se ipak počeo mijenjati. Posljednjih mjeseci sve je jasniji pomak u razmišljanju prema poticanju potrošnje i ulaganju u gospodarski rast s istovremenim labavljenjem mjera štednje. U institucijama Unije sve se više govori o fleksibilnijem pristupu redukciji deficita i javnog duga, a predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi nedavno je pozvao na jačanje potrošnje i dao naslutiti nove poteze banke u tom smjeru. Moglo bi na kraju ispatiti da je tema razdora u vladajućoj francuskoj stranci zapravo bespredmetna.