Kad ljudima posuđujete novac, upotrijebite procedure kamatara

Nerijetko čujemo priču o tome kako je netko nekomu posudio novac, a onda ostao bez njega. Onoga koji ga je tražio nije briga što je dužan, što priča o jednom ‘biznismenu’ dobro ilustrira.

Odlučite li posuditi nekomu novac, predlažem da se ponašate kao kamatari. Ugovor o posudbi obvezatno ovjerite kod javnog bilježnika i pitajte onoga komu posuđujete što nudi kao instrument osiguranja (kuću, automobil, zemlju…). I nemojte da vam bude neugodno, jer mnogo se ljudi na ovim našim prostorima poslije pokajalo što nije tako osiguralo posuđeni novac. Što bi rekao jedan moj vrli drug, ‘papir trpi sve’, ali i s takvim papirom možete imati problema – povlačiti se po sudovima, imati ovrhe i tko zna što još. Naravno, kad spominjem kamatare, ne mislim da se treba ponašati kao oni, nego, jednostavno, da se treba koristiti njihovim procedurama. Uvjeravam vas, oni koji su vas namjeravali prevariti naći će izliku da vam kažu kako su se snašli na drugoj strani te da im ne treba vaš novac. Još nešto neka vam bude na pamet: imam osjećaj da su u ovih dvadesetak godina ti varalice postali toliko bezobrazni da se čak ljude kad ih pitate kad će vam vratiti lovu. To upućuje na oprez pri posudbi. Ipak, da se razumijemo: takvi su likovi sigurno u manjini i nikako ne sugeriram da su svi ljudi zli i slične gluposti. Naprotiv, malo više povjerenja ne bi nam štetilo, ali oprez je majka mudrosti.

Posljednji veliki projekt u koji je navodno ušao bila je ‘greenfield’-investicija za pokretanje tvornice. Pozvao je narod da sudjeluje svojim novcem jer će ta tvornica biti, jelte, vlasništvo svih nas. Doduše, narod se malo opametio pa love, iako je stizala, nije bilo u očekivanim količinama. Pompozno je najavljeno polaganje temeljnoga kamena, no sve stoji jer nazovineprijatelj navodno ne daju sve dozvole. Ipak, da nešto nije uredu, čuo sam ovaj vikend kad su mi bliski ljudi ispričali kako je taj veliki biznismen opet pozvao jednog čovjeka, siromašnog radnika, i tražio od njega da podigne kredit, svoju kuću stavi pod hipoteku te manji dio love (ne znam o kolikom je iznosu riječ) uzme sebi, a veći dio posudi njemu. Pričaju mi da je čovjek došao kući, utučen, ne zna što učiniti… Nije mi poznato što se dogodilo poslije, ali ovo sam htio iskoristiti kako bih dao nekoliko savjeta onima koji su poput tih ljudi posuđivali na povjerenje. Naravno, to ne znači da ja ne bih posudio novac bliskim ljudima, i to bez papira, ali ne baš svakomu.

Prije desetak godina znanac je od mene tražio da mu budem jamac za nenamjenski kredit. Rekao mi je da kao zalog nudi kamion i kuću u kojoj živi njegova rodbina. Njegov kamion navodno je vozio njegov vozač, što znači da je imao prijavljen obrt, a on je sâm, čudno, radio slabije plaćen posao kod privatnika. Odmah mi je bio sumnjiv. Čak su me i neki ljudi uvjeravali da ‘pomognem čovjeku’; govorili su mi da bi mu oni bili jamci, ali već su u kreditu. Nisam popustio iako je njih uspio zavarati, vjerovali su da čovjek ulaže u biznis. Poslije se ispostavilo da je na sve strane dužan, da nije vlasnik kamiona, nego neki njegov rođak, a ni kuće. Jedan od onih koji su me nagovarali da mu pomognem poslije se ispričavao rekavši mi da bi mu on, da je mogao, sigurno bio jamac.