-
Kako vam se čini gospodarski program vlade Mire Cerara? U kojem bi smjeru mogao odvesti Sloveniju? Teško je reći da Cerarova vlada ima gospodarski program. Uglavnom ponavlja prazne rečenice o nužnosti štednje i konsolidaciji javnih financija te o strukturnim reformama; očito ostaje podložna savjetima i pritiscima Europske komisije.
-
Dugo godina hvaljeni slovenski ekonomski model na kraju je doživio krah. Kolike je posljedice dosad ostavila recesija u Sloveniji? BDP je prošle godine bio devet posto niži od onoga 2008., potrošnja stanovništva pet posto niža, investicije su bile čak 44 posto manje, a nezaposlenost se od pet popela na 10 posto. No najveća je šteta to što je u zemlji stvorena paranoična atmosfera. U njoj se svi boje odlučivati jer je svatko stalno pod prijetnjom da će postati ‘kriminalac’. Najbolje je za svakog pojedinca, pogotovo službenika banke, dakle, ne raditi ništa, a to je kobno.
-
Nakon dugotrajnog i ozbiljnog pada Slovenija ponovno bilježi rast BDP-a, zahvaljujući čemu? Taj je rast bio primjetan već dulje, ali nije bilježen dok brojke nisu bile toliko različite od katastrofičnih domaćih i stranih prognoza da se to više nije moglo ignorirati. Ne znam kome su te prognoze više koristile: EK-u ili domaćim špekulantima. Prvoj da istjera poslušnost i privatizaciju, a drugima da zarađuju na rasprodaji imovine.
-
Cerar je najavio ‘kontroliranu privatizaciju’. Poznati ste kao protivnik privatizacije, no što je preostalo vladi koja mora smanjiti deficit i dug? Prvo, nisam protivnik privatizacije, ali sam protivnik ‘ideološke’ privatizacije. Sadašnja podsjeća na nacionalizaciju iz 1948., koje se još sjećam jer sam iz obitelji ‘ne-prijatelja naroda’. Tada je i privatni frizer ugrožavao socijalizam i Jugoslaviju, a sada državno ili javno poduzeće ugrožava kapitalizam i EU. Priče o ‘kontroliranoj privatizaciji’ su predizborna retorika. Budući da prodaja imovine strancima nije popularna, sve su stranke prije izbora bile ‘protiv’ privatizacije. Sada vlada kaže da se ona ne može zaustaviti jer je to obveza prema EK, što je glupost. EK nema nikakvo pravo to tražiti. Priča o ‘kontroliranoj privatizaciji’ slična je onima o ‘strateškim partnerima’ i dogovorenoj ‘zaštiti radnih mjesta’ u prodanim poduzećima. Partnerstvo postoji ako je riječ o ravnopravnim subjektima; kada se poduzeće prodaje, partnerstva više nema. No da bi se udovoljilo EK, prodaja 15 poduzeća izglašavana je zakonom; da bi je zaustavili, potreban je novi zakon. Vlada i koalicija nema ni volje ni hrabrosti za donošenje takvog zakona, previše se boji EK-a i nepovoljnih reakcija ‘svjetskih financijskih krugova’ iz kojih se kriju i o kojima govore domaći špekulanti. Deficit s prodajom nema veze, uspješnim zaduživanjem (kamatna stopa na sekundarnom tržištu obveznica pala je sa sedam na 2,5 posto) stvorena je rezerva kojom je moguće pokrivati dugove i deficit do sredine 2015., proračunski prihodi premašuju prošlogodišnje za 600 milijuna eura, zadržan je i veliki suficit u platnoj bilanci. Dakle, nikakve stvarne potrebe za brzopletom rasprodajom nema.
-
I u Hrvatskoj je najavljenja rasprodaja državne imovine. Koliko bi država trebala biti u gospodarstvu? Mjesto države u gospodarstvu je jasno; ona mora štiti javni interes od privatnog i slabije od jakih. To ne znači da mora svuda biti vlasnik ili suvlasnik. No treba zadržati vlasništvo u infrastrukturi, naprimjer u energetici, dakle, u proizvodnji električne energije. Zašto izaći iz Telekoma od kojeg država svake godine dobiva velike dividende. Je li HT, koji je njemački, bolji i jeftiniji od slovenskog? Koliko znam, naš Telekom tehnički nije lošiji od vašeg. Osim toga, Deutsche Telekom je državni.
-
No i u Sloveniji i Hrvatskoj pokazalo se da država loše i koruptivno upravlja poduzećima. Što su argumenti za ostanak poduzeća u državnom vlasništvu? Vjerojatno imate pravo da se državno vlasništvo i u Hrvatskoj i Sloveniji pokazalo neefikasno i podložno korupciji; zapravo stvoreno je stranačko vlasništvo. No vjerujem kako je moguće i dostojno državno vlasništvo i da nisu svi koji rade u javnom sektoru podložni korupciji. Korupcije u zapadnim zemljama nema manje nego kod nas, samo je sofisticiranija i čak legalizirana u lobijima. Moj osnovni argument za sadašnje ostajanje poduzeća u državnom vlasništvu jest trenutačna situacija, dakle, nepotrebna rasprodaja bazirana na ideologiji. Do uvođenja kapitalizma bio sam uvjeren da je državno upravljanje poduzećima, odnosno tadašnje naše samoupravljanje, loša stvar. Sada sam u to mnogo manje uvjeren, samoupravljanje je barem u Sloveniji bilo mnogo bolje od upravljanja koje smo dobili u kapitalizmu. Tadašnji ‘crveni’ direktori bili su mnogo sposobniji i privrženi poduzećima u kojima su radili ili ih čak desetljećima stvarali od sadašnjih mladih MBA-evaca koji kao ‘cost killers’ kruže od poduzeća do poduzeća i kojima su radnici samo nekakav repromaterijal. Ima loših privatnih i dobrih državnih poduzeća i kod nas i u svijetu. U tom kontekstu više me zanimaju podjela na vlasnike poduzeća i vlasnike imovine. Nažalost, u privatizaciji smo vaučerima i investicijskim fondovima stvorili vlasnike imovine umjesto da stvorimo vlasnike poduzeća.
-
Zašto bi država trebala biti vlasnik i upravljati poduzećima ako može donositi zakone i određivati pravila prema kojima privatni vlasnik mora igrati? S tim se u načelu slažem. Ne treba. Ali to ne znači da se zbog ideologije sve mora odjednom prodati ili da se politika ne može upletati u odluke privatnih vlasnika ako je to u javnom interesu. Vlasništvo nije apsolutno pravo, ne smije se iskoristiti na štetu društva.
-
Zašto se protivite i prodaji tvrtki stranim investitorima i globalnim korporacijama? Nemam ništa protiv stranaca, ali se protivim ideologiji prema kojoj prodaja imovine rješava probleme zemlje. Uz to, ako sve prodaš, postaješ bespravna radna snaga, pa se pitam zašto smo postali ‘nezavisna’ zemlja. No pri svakoj prodaji treba pogledati i dugoročne efekte stranih investicija, koje su uglavnom akvizicije. Već u 2005. odljev profita iz jeftinog prodanih poduzeća, a pogotovo banaka, premašio je priljev stranih investicija, taj odljev sada determinira bilancu. Tijekom krize godišnji neto odljev kapitala iz ‘novih’ članica premašuje 40 milijardi eura.
-
Kako komentirate presudu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj Ljubljanska banka mora vratiti staru deviznu štednju? Poznato je da sam se i prije osamnaest godina zauzimao za takvo rješenje te štito ‘hrvatske interese’, zbog čega sam bio označen kao izdajnik. Tada sam bez uspjeha dokazivao da je kod deviznih uloga riječ o privatno-pravnom odnosu između štediše i banke te da je odluka da se ne plaća uloge štedišima koji su ih zadržali u LB-u nemojala, pravno pogrešna i ekonomsko štetna. Radilo se o mnoštvu ljudi s malim ulozima koji u vrijeme iracionalnog nacionalizma u Hrvatskoj nisu mogli dobiti domovnicu ili koji su povjerovali LB-u. Hrvatske vlasti takvo su stajalište Ljubljane iskoristile za političku propagandu, iako im do štediše bez domovnice i njihovih problema nije stalo. Koliko će to stajati Sloveniju, ne može se reći, no sigurno je da bi rješenje u 1996. bilo mnogo jeftinije. Štoviše, štediše bi ne samo ostavile štednju nego bi i povećale. No treba razlikovati te štediše od onih koji su prenijeli uloge na hrvatske banke. Kod posljednjih je situacija drukčija, štediše su dobrovoljno prešli na hrvatske banke koje su znale o čemu je riječ, a hrvatske vlasti one-mogućile su rad LB-a koji je u Hrvatskoj imao i potraživanja. Dakle, u tom dijelu radi se o odnosu među državama i tu Slovenija ima pravo u zahtjevima za upotrebom teritorijalnog principa.
KRIZA ĆE PROĆI KAD SE NA NJU NAVIKNEMO
Hrvatska se dosad pokazala kao ružno pače Europske unije. Već 11 kvartala pada BDP, povučeno je premalo novca iz fondova EU, nema investicija… Kako vidite Hrvatsku u EU? Po smanjenju BDP-a od početka krize Hrvatska je na drugome mjestu iza Grčke. BDP i potrošnja stanovništva prošle godine bili su 12 posto niži nego prije početka krize u 2008., investicije su za trećinu manje, za 11 posto je manji i izvoz te za 25 posto uvoz. To je, naravno, podignulo javni dug, smanjilo stopu zaposlenosti i povećalo nezaposlenost. Vrijeme je ove godine nanijelo veliku štetu i vjerojatno znatno smanjilo priljev od turizma o kojem ovisi platna bilanca Hrvatske. Novac iz fondova EU ste precijenili, nije ga lako dobiti. Prije nego što se dobije dolaze uplate u blagajnu EU, što se obično ne uzima u obzir. Pad investicija najveći je problem cijele Unije, one su u EU28 prošle godine bile za 17 posto niže nego 2008. Taj pad najbolje pokazuje pogrešnost politike ‘štednje’ koju je diktirala Njemačka i koju je tražila Europska komisija. Njemačka sada i sama postaje žrtva takve politike, a s njom, nažalost, i svi ostali.
Zar se situacija ne popravlja? Čini se da se problematične zemlje, čak i Grčka, izvlače iz krize. Ne vidim da se problematične, odnosno periferne, zemlje izvlače iz krize. Da, proračunski deficiti se smanjuju, ali pod koju cijenu. Grčka je pretvorena u zemlju trećeg svijeta, za oporavak od ‘pomoći’ EU i trojke potrebno joj je desetljeće. Razlika između ‘sjevera’ i ‘juga’ je povećana, razina BDP-a u 2013. je na ‘jugu’ za 16 postotnih točaka niža nego u 2008., javni dug se u njima podignuo na 130 posto BDP-a, a nezaposlenost na 20 posto. Relativno se brzo oporavljaju ‘novi’ članice; iznimke do prošle godine su Slovenija i Hrvatska. Kriza će prestat kada se na nju naviknemo. Ni stanje koje smo imali prije krize nije bilo normalno, rast je stvaran hazardiranjem na financijskim tržištima, potražnja je desetljećima stvarana kreditima i dugovima. Brz oporavak ne može se očekivati, a stope rasta koje smo nekad imali valja zaboraviti.
Izjavili ste da je za ideju Europe najopasnija briselska birokracija s EK-om na čelu. Što EK radi pogrešno? Kako gledate na novo EK-ovo vodstvo? To stajalište ne mijenjam. Europska komisija jedan je od krivaca za krizu, a još je veće pogreške napravila u ‘rješavanju’ krize. Prije krize EK se oslanjao na ekonomiku ponude i sasvim je zaboravila potražnju, pogrešno je shvatila utjecaj globalizacije na EU, sa svojim strategijama iz 2000. i 2005. uništavala je europsku industriju. Kad je došla kriza, europski političari su se smatrali potresom i počeli su ponavljati prazne rečenice iz lisabonskih strategija. Kada to nije moglo, krivnju za krizu koju je stvorio privatni financijski sektor prenijeli su na javni sektor i počeli gušiti potražnju koja je bila manja od ponude. Ne razumijem kako netko može misliti da u situaciji s manjkom potražnje treba ‘štedjeti’. Juncker je sigurno sposobniji od Barrossa ili Rehna koji su mi se uvijek činili kao studenti koji svoje govore nauče napamet.
Protiv ste centralizacije u Bruxellesu, kako bi onda trebalo urediti EU? Europska unija treba odlučiti želi li biti federacija ili konfederacija. Smatram da prvo ne dolazi u obzir, bogati su protiv bilo kakve veće preraspodjele pa je federacija utopija. Preostaje konfederacija. No u tom slučaju treba omogućiti zemljama da bez kaosa izlaze iz pojedinih stvorenih unija. Jedna od takvih je štetna monetarna unija. Performanse zemalja s eurom lošije su od onih koje nemaju euro. Valja zaboraviti fiskalnu uniju koja je ionako pretvorena u fiskalni pakt u kojem jaki određuju pravila, a ne preuzimaju odgovornost za posljedice te spriječiti stvaranje bankarske unije ili drugih ‘unija’.
Smatrate da politika štednje i smanjivanje javnog sektora samo produbljaju krizu koja će prerasti u socijalni kaos. Što je alternativa? U Hrvatskoj je javni sektor prevelik i neučinkovit i taj teret gospodarstvo ne može nositi. Što drugo može napraviti politika ‘štednje’ i smanjenje javnog sektora nego socijalni kaos. On je zasad sprečavan svom ekonomijom i načelom ‘welfare family’ koje zamjenjuje ‘welfare state’. Slovenski javni sektor jednak je prosjeku EU. U skandinavskim zemljama on je mnogo veći. Koliki je javni sektor u pojedinoj zemlji – stvar je vrijednosnih opredjeljenja u društvu što su javna dobra, a što ide na tržište. Smatram da školstvo, zdravstvo i socijalna zaštita moraju ostati u javnom sektoru.
Slovenija se uspjela okrenuti izvozu, Hrvatska to sada tek pokušava, je li okretanje proizvodnji, industriji i izvozu jedini izazov za male zemlje? Izvoz je od samog početka spašavao Sloveniju; to saznanje ugrađeno je u odluku o deviznom režimu, dakle plivajućem tečaju tolar, i u naporima tadašnje Banke Slovenije da spriječi njegovu realnu aprecijaciju. To je utjecalo na relativno manju propast slovenske industrije koja se jako vezala za njemačku industriju. A Njemačka je jedina zemlja u Europi koja je nakon 2000. povećala udjel industrije u dodanoj vrijednosti; sve druge taj su udjel pod utjecajem stvaranja ‘društva znanja’ i pogrešnoga gledanja na efekte globalizacije smanjivale. No nakon desetljeća uništavanja svoje industrije i povećavanja nezaposlenosti upravo zbog te ideologije EU počinje govoriti o reindustrijalizaciji. Globalizacija se sada i kod nje pretvara u realnu prijetnju, a ne priliku.
