HR je počeo kao administrativna funkcija koja određuje uvjete za rad i rutinu pri zapošljavanju, plaćanju i razvoju ljudi. Danas se, međutim, te aktivnosti odrađuju s pomoću tehnologije, a odjeli HR-a imaju mnogo složeniju funkciju nego prije.
Sve češće čitamo o tome da je odjel za ljudske resurse beskorišten, da ga ne treba spašavati ili čak da ga treba zatvoriti. Tako se u posljednje vrijeme HR opisuje kao ‘posao koji obično rade pretile žene srednje dobi koje vole trač’. Te kritike najviše se odnose na administrativni dio HR-a, pobornike prava korporacija (umjesto zaposlenika) ili loša iskustva ljudi tijekom ocjenjivanja radne učinkovitosti. Ti su stereotipi ukorijenjeni u zastarjelom i uskom načinu razmišljanja te predrasudama koje treba zamijeniti realnijim i dugoročnjim pogledima na HR.
Takve kritike procjenjuju sadašnjost prema iskustvima iz prošlosti. Kad sam bio mlad, televizori su imali katodne cijevi, koje su poslije zamijenjene SSE uređajima, a nakon toga nadograđene televizorima visoke rezolucije (HDTV). Bilo bi naivno procjenjivati televizore s visokom rezolucijom prema iskustvu koje smo imali s televizorima s katodnom cijevi. Jednako tako, često se osuđuje sadašnja praksa u HR-u prema onoj iz prošlosti. Istina je da je HR počeo kao administrativna funkcija koja određuje uvjete za rad i rutine pri zapošljavanju, plaćanju i razvoju ljudi. Danas se, međutim, te administrativne aktivnosti odrađuju s pomoću tehnologije i drugih usluga i gotovo su nevidljive. Stvaranjem predrasuda o sadašnjosti prema rezultatima iz prošlosti samo usporavamo napredak i dokazujemo raskorak sa sadašnjim HR-om. Nadalje, uskoumne kritike fokusirane su samo na mali dio svijeta vezanog uz HR. U svakom dijelu našeg života postoji uobičajena distribucija: 20-60-20. U svakoj promjeni 20 posto ljudi odmah se promijeni, 20 posto nikad se neće promijeniti, a 60 posto ljudi ući i mijenja se. Oni koji kritiziraju HR misle da tih 20 posto ljudi koji se nikad neće promijeniti čini 100 posto HR-a. Naravno da u HR-u postoje manje kvalitetni profesionalci, prakse i odjeli. Međutim, definiranje jedne struke prema tih 20 posto ljudi je kao da kolumnista okarakteriziramo prema nekom od komentara njegove kolumne. Većina kritičara usko razmišlja, nisu tolerantni i imaju ograničenu perspektivu baš zato što se fokusiraju na tih 20 posto ljudi.