Pomoć vladama/regulatorima

Iako ga struka prepoznaje kao stručnjaka za industrijsku organizaciju i regulaciju tržišta, radovi ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju dosežu i organizaciju vlada, birokraciju, tržišta kapitala, špekulacije, intelektualno vlasništvo, zdravstvo, poslovnu i osobnu motivaciju. Ipak, većina se ekonomista zakvačila za njegova ‘proročanstva’ krize koju još živimo i rješenja koja je ponudio.

Tiroleov rad odnosi se upravo na tu problematiku: kako regulirati oligopole (industrije u kojima dominira nekoliko velikih kompanija) i monopol. Oligopoli su u mnogim industrijama, ne samo u pobrojenima kojima je nekada upravljala država, uobičajeni, no istodobno i slabo pokriveni u ekonomskoj teoriji. Koja najčešće podrazumijeva, bez velikih propitivanja i analiza, da i ondje djeluje ‘savršena konkurencija i samoregulirajuće tržište’. Kako će se regulatori/države nositi s oligopolima u javnim uslugama nije bilo baš precizirano sa svim društvom potrebnim nijansama i upravo je tu uskočio Tirole.

U svojim se radovima, među ostalim, fokusirao na ‘asimetrične informacije’ – na činjenicu da vlade baš i ne znaju previše o tim industrijama, u svakom slučaju razumiju ih znatno manje od kompanija koje u njima caruju, što znatno otežava regulaciju.

U jednome od svojih poznatijih radova ‘Konkurencija u telekomunikacijama’ (rad je napisao zajedno s kolegom Jean-Jacques Laffontom, koji je preminuo 2004. godine; da nije vjerojatno bi obojica dobila nagradu, jer su većinu radova pisali zajedničkim snagama) analizira što je to što te industrije čini posebnima i kako su različite države regulirale pojedine industrije koje su prema svojoj prirodi oligopolne ili monopolne.

Njegov je cjelokupni rad na toj tematici nemoguće skraćeno sumirati jer naglašava da različite industrije trebaju biti i različito regulirane.

No nije Tirole zahtao samo na regulaciji oligopola i industrijskoj organizaciji. Još je davne 1994. napisao knjigu o regulaciji bankarske industrije, pri čemu se fokusirao na – adekvatnost kapitala! To je, smatrao je još tada, svojevrsno jamstvo koje će spriječiti financijske krize na račun javnoga troška! Malo ih poznaje njegov rad iz 1996. godine ‘Međubankarsko kreditiranje i sistemski rizik’, u kojemu je upozorio na lanac događaja koji vodi do ‘too big to fail’ politike i naknadnih pokušaja središnjih…

Širinu Tirolovoj interesu potvrđuje i jedan njegov rad (graniči s područjem psihologije) koji je privukao pozornost ekonomskih blogera: ‘Intrinzična i ekstrinzična motivacija’, rad koji se bavi problematikom motivacije u ekonomiji (nečega što Hrvatima kronično nedostaje). Koliko stvari mogu biti na osjetljivoj vragi i ovisne o unutarnjem tumačenju vanjskih podražaja pojašnjava primjerom. Recimo da otac svome sinu kaže da će za peticu iz matematike dobiti tisuću dolara. Sin takvu motivaciju, ovisno o unutarnjem tumačenju, može shvatiti na nekoliko načina. Može reći: ‘moj je otac pametan, potrudit ću se da dobijem peticu’. Može zaključiti i: ‘ako mi nudi toliko mnogo, znači da je matematika teška, neću izdržati učiti duže od godinu dana’. No može izvesti i posve neželjene zaključke: ‘ako mi nudi tisuću dolara da učim pravu stvar, znači da ne vjeruje mojoj procjeni’. Ili: ‘otac me pokušava kontrolirati, neće mu to uspeti’. Globalna ekonomija nije nimalo neosjetljiva na takvu vrstu teorije igara. Pogotovo nakon krize kada je podosta tržišnih maski palo. Ipak, većina se ekonomista zakačila za njegova ‘proročanstva’ krize koju još živimo. Je li to onda na neki način ipak (i) politička nagrada? Ne. No svatko tko je postavio takvo pitanje ne treba se zbog njega mučiti krivnjom. Pitanje najbolje moguće regulacije banaka i telekomunikacija još je glavno pitanje globalne ekonomske politike. I zato je Nobel posve opravdano završio u ‘tehnokratskim’ rukama.

Jean Tirole nije previše poznat američkoj javnosti (ipak je ona ‘najmjerodavnija’ kad je riječ o ekonomiji, zar ne?) kao što su joj poznati Paul Krugman ili Joseph Stiglitz, ali tijekom svoje profesure postao je jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih ekonomista, koji se godinama vrtio u kombinacijama za Nobelovu nagradu. Recimo, 2007. godine ankete su pokazivale da upravo francuski profesor ekonomije s Fakulteta društvenih znanosti u Toulouseu i direktor Instituta za ekonomiku industrije ima najviše izgleda. Tada ga je s nagradom u ruci vidjelo čak 41 posto anketiranih. Nominiran je bio i 2011., za rad u industrijskoj organizaciji, baš kao i lani, opet kao jedan od vodećih ekonomista u području industrijske organizacije. Nimalo čudno što je toliko puta bio u igri – osim što je doktorirao ekonomiju na slavnome MIT-u, posjeduje diplome iz inženjeringa i matematike, što njegove analize sigurno čini cjelovitijima. Jedan je od najcitiranih ekonomista svijeta – prema ljestvici FED-a iz St. Louisa, na njoj drži 11. mjesto. Razlog više zašto je nagrada dodijeljena upravo Tiroleu možda dijelom leži i u činjenici da je proteklih godina bilo negodovanja prema Akademiji zbog dodjele nagrade osobama koje su se u medijima pokazale kao politički ‘nabijene, oštre, nekorektne i preglasne’, čime su odstupali od slike studioznoga ekonomskog znanstvenika. Čini se da je Akademija odlučila tražiti povučene i manje politički angažirane znanstvenike koje ne prati medijska kontroverza. Nagrade prošlih godina – i ove! – upravo su na tom tragu.