Rješenje za Hrvatsku nema nijedan od 75 ekonomskih nobelovaca

Moj djed, poučen životnim iskustvom, kaže kako misli da je dobro ranije ustajati, biti marljiv i više raditi te se moliti Bogu. Neće dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali vjerujem da bi se bar dio nobelovaca složio s njim.

Nepotrebno je isticati – dominiraju Amerikanci (ili alumni odnosno profesori američkih sveučilišta). Usprkos tome što lobiji dobro obavljaju svoj dio posla glorificirajući ekonomiju kao znanost, nisam siguran da bi i jedna od 46 dodijeljenih nagrada (sve s područja makroekonomije) koju je primilo 75 pojedinaca pomogla riješiti makroekonomske probleme neke države – primjerice Hrvatske. I sve to unatoč tome što se u tim radovima, kako to bavljenje znanošću nalaže (ili bar tako govore), ‘objašnjava stvarnost te određuje odnos između uzroka i posljedice na objektivan, sistematisran i argumentiran način, a sve utemeljeno na razumu, logici, kritici, sumnji te slobodnom i samostalnom razmišljanju’. Kakva definicija – samo treba uzeti nagrađene radove, stisnuti ‘enter’ i makroekonomskih problema više ne bi trebalo biti! Hm, ipak nisam siguran, zato od svega iz gornje definicije najviše vjerujem dijelu koji se odnosi na sumnju, odnosno skepticizam.

Od 1991. na Harvardu se dodjeljuje Ig Nobel – svojevrsna parodija na pravog Nobela, odnosno nagrada ‘za dostignuća koja najprije natjeraju ljude na smijeh, a zatim na razmišljanje’. Ceremonija je jednaka kao za pravog Nobela i nagradu u pravilu dodjeljuju znanstvenici koji su uistinu dobili Nobelovu nagradu.

Iz Hrvatske bih kandidirao većinu ideja predstavnika sindikata, pojedine ideje ekonomskih stratega nekih političkih stranaka, od kojih bih, primjerice, istaknuo posljednju koju sam pročitao, onu g. Reića iz ORaH-a koji misli da politika treba obvezati sve vlasnike trgovačkih lanaca da imaju što više domaćih proizvoda u trgovinama, i slične mudrosti u kojima ‘država uvijek zna bolje što je dobro za ljude jer sami ne znaju što je za njih dobro’, vjerujući da se političkim dekretom doista može utjecati na tržište a da se ono ne prilagodi novoj situaciji (često na štetu tih istih građana zbog kojih su, navodno, takve ideje skovane). Visoko na popisu bili bi i zagovaratelji raznih gospodarskih strategija u kojima država ‘bira industrije i branše u koje vjeruje’ (kao da privatni sektor nema dovoljno motiva sâm voditi računa o tome).

Jednu od najdražih ekonomskih ‘jednadžbi’ nisam pronašao u znanstvenim radovima ili knjigama iz ekonomije i financija, nego u razgovoru sa svojim 85-godišnjim djedom, kojem grube životne okolnosti nisu dopustile mnogo čitanja i formalnog obrazovanja (koji stoga i ne zna da postoji Nobelova nagrada), ali koji, poučen životnim iskustvom, kaže kako ‘misli da je dobro ranije ustajati, biti marljiv i više raditi te se moliti Bogu’. Neće dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju, ali vjerujem da bi se bar dio nobelovaca složio s njim.