Zašto me nije briga hoće li autoceste u koncesiju ili ne

Ne dam se navući na opredjeljivanje u vezi s monetizacijom autocesta! Zauzimam stajalište: Baš me briga! Svejedno mi je. Fućka mi se hoće li Mijat Stanić i kompanija skupiti dovoljno potpisa za referendum protiv davanja autocesta u koncesiju. Različita stajališta Zorana Milanovića i koalicijske mu partnerice Vesne Pusić zanimaju me koliko i lanjski snijeg.

Razlog? Da vlast ima cjelovit plan izvlačenja zemlje iz recesije pa da je priljev od nekoliko milijardi eura u zamjenu za odricanje od ‘suvereniteta’ nad autocestama dio veće slike – imalo bi smisla vagati argumente ‘za’ i ‘protiv’. Ovako, monetizacija autocesta samo je jedan od međusobno nepovezanih projekata koje nekoordinirano guraju ministarstva, dijelovi raštimanog orkestra netalentiranog dirigenta Zorana Milanovića.

Jednako tako, da HDZ koji dolazi ima imalo suvisao koncept što će raditi u ekonomiji ako za godinu dana preuzme vlast, imalo bi smisla analizirati uklapa li se u to natječaj za davanje autocesta u dugoročnu koncesiju ili ne. Ovako, opet se sve svodi na pitanje tko će to učiniti i od toga imati neku vrstu koristi. Da i ne ulazimo u nepristojne teme…

U oba slučaja, uz ostale neizmijenjene uvjete, novac koji bi se dobio od davanja tog dijela infrastrukture u koncesiju samo bi dodatno zacementirao stanje. Iz pro-računa ne bi trebalo izdvajati za vraćanje HAC-ovih kredita, ne bi trebalo smanjivati državni aparat. Evo, znao sam, potrošim li odlomak previše o autocestama, uvučen sam u zapojenu raspravu od koje neće biti prevelike koristi.

Lider je prošli tjedan navršio devet godina izlaženja (hvala na čestitkama, nismo posebno slavili jer se spremamo za 2015., kad u svibnju imamo petstotni broj, a u listopadu desetljeće izlaženja). Sve to vrijeme nije bilo vlade koja je imala cjelovit projekt što i u kojem roku namjerava raditi. Ovo će biti desetljeće lutanja i izgubljenog vremena.

Kad smo ono u srednjoj školi učili o Stogodišnjem ratu (ratni sukob između Kraljevine Engleske i Kraljevine Francuske koji je trajao 116 godina, od 1337. do 1453.), bilo nam je čudno kako su ljudi mogli biti glupi i izgubiti cijelo stoljeće na sukob.

Kako je krenulo, šest stoljeća poslije ni mi nismo mnogo pametniji. Sva sreća, ne ratujemo, ali neće biti čudno ako ne sastavimo prvo desetljeće u neprekinutoj recesiji.

A okolo se nadvijaju tamni oblaci, zato bi Hrvatska trebala što spremlje dočekati globalne ekonomske nevolje koje su na vidiku. Sjećam se vremena, bilo je to otprilike 1999., kad sam s nekoliko kolega iz drugih redakcija u Washingtonu pratio jesensko zasjedanje MMF-a i Svjetske banke. U to je vrijeme izbila ekonomska kriza u Aziji. Koliko god se činila prijetećom, bila je daleko od Europe. Danas je bolesnica sama Europa. A globalno, ekonomija se hladi. Kriza hiperprodukcije robe i usluga s nedovoljnom platežno sposobnom potražnjom stanovništva razvijenog dijela svijeta smanjuje manevarski prostor. Panika se čini sve većom. Pa čak i iz ozbiljnih zemalja EU (Francuska) stižu ideje o tristo milijardi eura ‘teškom’ investicijskom ‘new dealu’ kao jedinom spasu. Kao da slušamo genijalne ideje kakve su se u ovih devet godina stalno valjale Hrvatskom. Uvjerili smo se koliko je sve to bilo isprazno. I upravo se čovjek ponada da će ulaskom u EU doći u zajednicu u kojoj se ipak dublje promišlja, kad ono – dočekaju te stare ideje.

U Hrvatskoj postoji vjerovanje kako Europa neće dopustiti da se u Hrvatskoj dogodi nekakav slom. Kao, mi smo premaleni da bismo bili velik teret. U to se ne treba previše uzdati. Kad u nekoj zajednici zaista prigusti, više se nitko ne brine ni za koga doli za sebe. Umjesto da se napokon ‘skupe glave’ i počnu na državnoj razini razigravati loši i lošiji scenariji, nastavljaju se predstave kao što je podjela društva ‘za’ i ‘protiv’ monetizacije autocesta. Čudimo se ko pile glisti kad Mol želi zatvoriti rafineriju u Sisku. Pretače se iz šupljeg u prazno o tome gdje će biti novac za zdravstvo, u riznici ili u HZZO-u. Genijalni ministar Maras otkriva u bankama osamsto milijuna kuna neaktivnih depozita i sad bi on to ‘maznuo’ pa dijelio preko svog ministarstva. Ministar obrazovanja Mornar poručuje novokrunjenom rektoru neka Sveučilište traži novac na tržištu… Cirkuska se predstava intenzivira.