Danas se mnogo bavimo zgradarstvom. Zapravo, već se godinama priča vrši samo oko toga. Točno, u tome je danas najveći potencijal. Možda će za 10 ili 20 godina biti u drugom sektoru, ali danas je upravo u zgradarstvu. Ne treba zanemariti ni industriju, promet, usluge, transformacije, prijenos, distribuciju. U prometnom i industrijskom sektoru do sada se štedjelo ‘samo po sebi’, a ne zato što smo radili na tome. Gradnji kupuju nova vozila, poduzeća strojeve, tehnologija se razvija. Zgradarstvo mora potaknuti država i biti uzor. Ministarstvo graditeljstva pripremilo je četiri programa u posljednjih godinu dana: programe obnove javnih zgrada, komercijalnih zgrada te višestambenih zgrada i obiteljskih kuća.
Poenta je da država svojim primjerom potakne građane. Moramo naglasiti da to nije samo obnova fasada. Važna je toplinska ovojnica, ali imamo i mjere za termotehničke i elektrotehničke sustave. Programom je od početka zamišljeno da se građevine obnavljaju cjelovito jer neke pojedinačne mjere, primjerice vanjska stolarija, imaju izrazito dug rok povrata ulaganja. Tek se kombinacijom mjera dobiva projekt isplativ u četnaest godina. Naravno, uz državnu subvenciju.
Ali građevinski sektor i dalje slabo reagira iako je već na početku priča isplativija za 40-ak posto. Gdje u lancu zapinje? Zasad se na natječaje javlja od jedan do dva ponuditelja. Pretpostavljam da postoji strah od novoga. Svi čekaju da netko drugi prvi krene, zato nam trebaju iskustvo, pilot-projekti… Druge zemlje takve programe pripremaju godinama, u početku ga ne provode kao model ESCO-a, nego tek poslije. Mi smo odmah proniknuli u srž problema. Također, preporuka je građevincima da za partnera nađu dobre projektnike jer zajedno moraju jamčiti energetsku uštedu, a u skladu s tim i financijsku. Građevinar zatim mora samo dobro obaviti svoj posao. Ipak, smatram da je ključ u promidžbi i komunikaciji, na tome trebamo više raditi!