U proračunu treba uštedjeti bar 10-ak milijardi kuna, što se ne može bez snižavanja socijalnih i drugih transfera. Zato je nužan konsenzus vodećih političkih snaga.
Konsolidirani dug središnje države u Hrvatskoj, koji uključuje i dug državnih poduzeća i izdana državna jamstva, u ovoj će godini dosegnuti razinu od 85 posto BDP-a. Ako Vlada u idućim godinama nastavi jednakim tempom stvarati manjkove, Hrvatska će vrlo brzo dosegnuti razinu javnog duga od 90 posto, nakon čega će ekonomski rast i stvaranje novih radnih mjesta biti gotovo nemoguće pokrenuti. Ne postoji nijedan teorijski, a posebno ne racionalan i ekonomsko-politički opravdan razlog za povećavanje javnog duga. Politika snižavanja javnog duga, dakle, nema alternativu. Budući da je u proteklih šest godina krize BDP pao na razinu iz 2009., javni dug također bi se morao vratiti na učešće u nacionalnom dohotku iz te godine, a to znači na razinu 53 posto. Kako je to moguće danas učiniti? Provodnjem sveobuhvatnih i radikalnih reformi u vladinom sektoru! Usporavanje rasta javnog duga može se ostvariti već u idućoj proračunskoj godini i godini koja slijedi, dakle 2016. ako deficit opće države ne bude viši od dva posto BDP-a. Vlada bi prije svega morala prihvatiti realnost i planirati stagnaciju nacionalnog dohotka i redovnih proračunskih prihoda. Drugu realnost koju Vlada mora dobro razumjeti je da se povećavanjem poreznog opterećenja, kako su to potpuno pogrešno vlade u proteklim godinama činile, ne mogu povećati proračunski prihodi.
Na rashodovnoj strani neizbježno je pronalaženje ušteda od najmanje 10-ak milijardi kuna. U prvom će koraku nužno biti preispitati sve diskrecijske rashode u proračunu središnje države, dakle one za koje nije potreban poseban dogovor parlamentarne većine i manjine. No u drugom će koraku biti potrebno sniziti veliku većinu prava proračunskih korisnika zajamčenih posebnim zakonima, za koje će biti nužan politički konsenzus vodećih političkih snaga, koliko god to bilo bolno. Riječ je o rashodima socijalnog sustava, osobito rashodima koji su utvrđeni posebnim propisima, te svim drugim proračunskim trasferima. Drugi paket reformskih zahvata mora se odnositi na duboke promjene u zdravstvenom sustavu, stvaranje konkurencije između državnoga obveznog zdravstvenog osiguranja (HZZO je nužno transformirati u ‘obično’ osiguravajuće društvo) i privatnih konkurenci. Racionalizacija bolničkog sustava i djelomična privatizacija neizbježna je. Jednako tako kao i privatizacija velike većine državnih poduzeća.
