Home / Biznis i politika / Slučaj Bandić nije sramota samo za Hrvatsku nego i za Milanovića

Slučaj Bandić nije sramota samo za Hrvatsku nego i za Milanovića

  • Dok je u oporbi, svaka stranka govori o reformi javne uprave; no kada dođe na vlast, to se više ne čini tako dobrom idejom. Ima li netko hrabrosti otvoriti Pandorinu kutiju? – Tek kad dodete na položaj da možete odlučivati o pitanjima sustava, vidite koliko je to problematično područje. Ono zahtijeva visoku stručnost, koju nema nijedna politička opcija. Političari koji bi se trebali baviti državom o državi ne znaju gotovo ništa. Kontaktirao sam s mnogo vladajućih garnitura i kad se govorilo o reformi javne uprave, svaka od njih bila je sklona samo kozmetičkim promjenama. Sve su se bavile svime osim svojim temeljnim poslom, organizacijom države, jer se na nju ne gleda kao na predmet bavljenja, nego plijen. Svaka nova garnitura na prvoj sjednici Sabora poslije izbora mijenja Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih tijela državne uprave kako bi napravila mjesta za ostvarenje svojih interesa. I to ne u redovitom postupku pripreme zakona. Ona si prijedlog zakona pripremi već prije, kod kuće, bez konzultacija sa strukom koja bi joj sugerirala da bar najprije treba promijeniti Zakon o sustavu državne uprave pa onda Zakon o organizaciji upravnih tijela. Jednostavno je nevjerojatna ta količina neznanja i političke arogancije s kojima se osvaja državni aparat. To rade i lijevi i desni, nema nikakve supstancijalne razlike između političkih elita kad je riječ o organizaciji uprave, u tome tapkamo na mjestu već petnaest godina.

  • Kakva bi to trebala biti vlada koja bi se uhvatila ukoštac s tim problemom? – To bi trebala biti vlada koja bi došla pripremljena. Koliko imam uvida u rad sadašnjih političkih stranaka, nijedna od njih ne priprema se ozbiljno za reformu. Interes je pokazao jedino ORaH, sa mnom je kontaktiralo nekoliko njegovih članova, pokazali su interes za razvoj programa reforme javne uprave. Međutim, koliko znam, još ga nemaju. Pokazalo se da su za reforme obično bile zainteresirane manje stranke. I ORaH je u početku sâm sebe smatrao malom strankom.

  • Koje bi ključne promjene trebalo uvrstiti u Zakon o sustavu državne uprave? – Predložio sam da težište umjesto na reguliranju upravnih tijela bude na upravnim poslovima. Ne može svrha cijelog sustava biti da imamo ministarstva. Svrha mora biti obavljanje poslova za zajednicu, a onda ćemo imati i ministarstva, agencije, druga tijela i druge načine na koji će se oni obavljati. U takvim bi se uvjetima i drukčije gledalo na pi-

Sve što se dogodilo u Zagrebu posljedica je nemara i nebrige za metropolu. Niti je Bandić nastao sâm od sebe niti bi mogao raditi to što je radio da je situacija normalna. Zagreb funkcionira kao država u državi: istodobno je grad, ima status županije i još za državu obavlja poslove državne uprave.

  • Treba li djelomično ukinuti državne agencije i smije li Hrvatska to uopće učiniti? – Već godinama se kao struka zauzimamo za to da se zakonski regulira položaj svih agencija, uključujući tzv. nezavisne regulatore, jer u temeljnom Zakonu o sustavu državne uprave nema ni spomena agencija, kao da one nemaju veze s tim sustavom. Bili smo imenovani u radnu skupinu Ministarstva uprave prije dvije godine, napravio sam konceptnu osnovu za promjene koja je dobila potporu, ali nije se išlo dalje u pripremi teksta zakona koji bi te promjene uveo u sustav. Hrvatska mora imati nezavisne regulatore jer je to dio zahtjeva EU prema svim zemljama članicama, ali i tu ima prostora za smanjivanje broja.

  • Očito nije slučajno da državne agencije nisu spomenute u Zakonu? – Njihov platni sustav bolji je od onoga za državne službenike, a ujednačenjem s državnom upravom zapravo bi izgubile na plaćama. Naravno, tu je uvijek i pitanje interesa. Svaka vladajuća struktura htjela je pri formiranju agencija određivati tko će ih voditi. One su većinom u rukama politike, koja ih i ne želi regulirati zakonom.

  • Osim za one koji se uhljebljuju, položaji u javnom sektoru za današnje su stručnjake prilično neatraktivni. U nekim zemljama EU država lovi mlade talente već na studiju jer želi najbolje u svojim redovima. – Već dugo upozoravam na problem nedostatka fakulteta za javnu upravu. Prema toj ideji vlada velika režima i među političarima, kojima bi suzila prostor zapošljavanja simpatizera, i u sveučilišnim krugovima jer su interesi već etabliranih fakulteta važniji od ostvarenja takvih ideja. Imamo neke studije na Pravnom fakultetu, čak vrlo kvalitetne, no to su stručni studiji, na koje se u našoj kulturi, u kojoj je najvažnije kako izgleda diploma, a ne što je njezin sadržaj, gleda kao na studije drugog reda. I u hrvatskoj upravi ima atraktivnih radnih mjesta, ponajprije u diplomaciji, no to je mali dio uprave. U preostalom dijelu privlačna snaga uprave vrlo je slaba jer nikad nije zaživjela ideja da se bar donekle nagrade oni najbolji. No nitko ne zna kako to provesti jer to nije jednostavno kao što se čini.

  • Što se dogodilo s pokušajem depolitizacije mjesta pomoćnika ministra koja se trebala provesti prema preporukama EU? – Ideja je bila da se pomoćnik ministra depolitizira, da bude profesionalac na čelu velikih organizacijskih jedinica u upravi i da se bira na natječaju, no za mjesto pomoćnika postavljeni su manji zahtjevi za zapošljavanje nego za bilo kojeg službenika na bilo kojoj razini. Pomoćnik nije trebao proći testiranje, nego samo razgovor. Sve se provelo na smiješan način. Svi dotadašnji pomoćnici ministara ostali su na svojim položajima, samo su nazvani ravnateljima. Jedna od prvih izjava sadašnjeg premijera nakon preuzimanja vlasti bila je da on želi političku vladu, što je značilo da se ti ravnatelji ponovno pretvaraju u pomoćnike koji se opet imenuju politički. Dodatno su se uvele funkcije političkih savjetnika, kojih je danas stotinjak. Spremamo se provesti istraživanje da vidimo tko su ti ljudi, kakva im je struktura, naobrazba, jesu li članovi stranaka i slično. To je zanimljiva inovacija, dosad nepoznata kod nas. Ti savjetnici nemaju jasne ovlasti, a i sâm njihov položaj vrijeda ustavno načelo dostupnosti javnih dužnosti pod jednakim uvjetima – u privilegiranom su položaju. Osim toga, povremeno čujem da u nekom ministarstvu poneki savjetnik navodno kaže da ima mandat od ministra i zahtijeva da službenici rade kako on kaže. Te linije zapovijedanja u osnovi nisu legalne.

  • Jesmo li riješili misterij ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru? – Sada napokon imamo donekle pouzdane brojke. Najprije treba napraviti razliku između javne uprave i javnog sektora. Javna uprava obuhvaća državnu upravu s oko 55 tisuća zaposlenika, u koje nisu uključeni zaposleni u Oružanim snagama, gdje je, navodno, još petnaestak tisuća ljudi. U nju se ubrajaju i lokalna samo-uprava i javne službe, pa dolazimo do oko 250 tisuća zaposlenih. Kad tomu dodamo državne i lokalne javne tvrtke, u kojima radi još toliko ljudi, javni sektor obuhvaća oko 480 tisuća zaposlenih.

  • Tko ima pristup tim podacima? – Postoji Registar zaposlenih u javnom sektoru, no apsurdno je što nema javnog pristupa tom registru koji vodi Fina. On mora biti javan i svima dostupan te država napokon mora pokazati tko su njezini službenici. To je jedno od glavnih područja manipulacije. Da se to pitanje sad otvori, isplivali bi svakakvi podaci.

  • Je li gotovo pola milijuna zaposlenih u javnom sektoru previše? – U Danskoj, primjerice, samo lokalna samouprava ima toliko službenika. Besmisleno je uspoređivati te brojke jer one ne govore ništa o tome koliko ti ljudi rade, koja je dobrobit za zajednicu, kakva je kvaliteta njihovih usluga. Ništa se iz tih brojki ne vidi, brojke su tek početak ozbiljne analize.

  • Nije rijetko da u javnom sektoru na jednom radnom mjestu sjede dvije osobe, jedna jer je došla preko veze, a druga da ipak nešto radi. Zna li se koliko u Hrvatskoj imamo takvih ‘duplića’? – Za odgovor na to pitanje treba stalno pregledavati organizaciju. No prije šest godina po narudžbi Svjetske banke izradili smo funkcionalnu analizu za Vladu i tada smo procijenili da 20-ak posto radnih mjesta u tijelima koje smo analizirali nije utemeljeno u radnim zadacima. Nismo, nažalost, imali mandat analizirati opis svakog radnog mjesta kako bismo utvrdili mogu li se poslovi racionalno ukomponirati u manje mjesta, ali rekao bih da je to vjerojatno još 10 posto. No u međuvremenu se dogodilo mnogo organizacijskih, strukturnih promjena u upravi pa ne znamo kako to danas izgleda. Trebalo bi ponoviti funkcionalnu analizu.

  • Mnogima su puna usta decentralizacije i spuštanja ovlasti na lokalnu razinu. Postoji li konkretna ideja kako to sustavno provesti u praksi? – To je trenutačno na razini želja lokalne samouprave da dobije dodatna sredstva koja sad idu u državni proračun. Lokalne jedinice ne žele preuzeti nove poslove i ponuditi višu kvalitetu javnih usluga za zajednicu i građane, nego se u tome opet vidi nov plijen.

  • Državni odvjetnik Dinko Cvitan izjavio je da su lokalni šerifi mnogo opasniji od političara koji završe u zatvoru. Imamo nedavni primjer uhićenja Milana Bandića koji je godinama bio glavni šerif. Koliko je država omogućila takvim ljudima da provode svoje interese? – Nigdje na svijetu nema takvih supermena koji bi s jednog mjesta mogli kontrolirati 576 lokalnih jedinica, koliko ih imamo u Hrvatskoj. Jasno da je takav fragmentirani sustav izvrstan milje za razvoj svakakvih oblika ponašanja. DORH cilja na krupne ribe ne bi li se ostale prestrašile, no to preventivno djelovanje kratkog je dana. Sve što se dogodilo u Zagrebu posljedica je nemara i nebrige za metropolu. Niti je Bandić nastao sâm od sebe niti bi mogao raditi to što je radio da je situacija normalna. Zagreb funkcionira kao država u državi: istodobno je grad, ima status županije i još za državu obavlja poslove državne uprave. Otprije četvrtina službenika u Zagrebu, dakle njih šestotinjak, obavlja državne upravne poslove, primjerice matičarstvo, zaštitu spomenika kulture, katastar, povrat imovine i slično, i za te bi usluge država trebala plaćati. Nikad Zagreb za to nije dobio ni kunu, država je to riješila omogućivši mu da uzima veći prirez, odnosno prebacila je odgovornost na građane, što je neprihvatljivo. Međutim, nikad se ni predstavnici Grada zbog toga nisu bunili jer i njima odgovara takva igra. Slušao sam premijera kad je govorio da je slučaj s Bandićem sramota za Hrvatsku. To je sramota i za njega i Vladu koja nije ništa učinila da se položaj Grada Zagreba i cijeli sustav lokalne samouprave drugačije urede. Zašto se ti poslovi državne uprave, primjerice, nisu odvojili od samouprave kao u drugim županijama?

  • Što bi još u vezi s Milanom Bandićem i funkcioniranjem metropole moglo isplivati na površinu? – U ovome pravosudnom procesu sigurno će izaći na vidjelo da za Zagreb vrijede drugačija pravila nego za druge lokalne jedinice, pa i u organizacijskom smislu. Tako, primjerice, Gradski ured za imovinskopravne poslove i imovinu Grada upravlja gradskom imovinom, ali i odlučuje kao prvostupanjsko tijelo državne uprave o imovinskim interesima Grada. Znači, u sukobu je interesa jer odlučuje kao da je državno tijelo u situacijama u kojima je Grad za koji radi zainteresirana strana. Nitko se ne usudi promijeniti pravila koja vrijede za Zagreb, a ne vrijede ni za jednu drugu jedinicu u Hrvatskoj.

  • Koje su najveće nelogičnosti teritorijalnog ustrojstva Hrvatske? – Kad se uvodila lokalna samouprava, bila je to samo simbolična institucija te se evocirao model kakav je bio uveden kod nas potkraj 19. stoljeća. Točno tako, na razini 19. stoljeća, lokalna samouprava i danas funkcioniira. No nema smisla plakati, nego je treba hitno usmjeriti na zadatak podupiranja društvenog i ekonomskog razvoja. Tako je u većini drugih država. Kao zagovornik transformacije sustava mislim da ukinjanje općina nije dobra ideja. Sve su one postojale i prije, samo su bile mjesne zajednice. Treba im ponovno omogućiti da budu oblici mjesne samouprave, točke lokalnog okupljanja i participacije građana, što su oduvijek bile. Uglavnom, treba sustav drukčije posložiti da bi stvari funkcionirale, pritom se držeći mjerila kapaciteta i razine lokalnih usluga koju će država regulirati zakonima.

  • Koliko sadašnji ustroj stoji državu? – Znamo da u prosjeku milijardu kuna na godinu iz državnog proračuna odlazi lokalnim jedinicama prema kriterijima koji nisu jasni. To je kao da svake godine bacite milijardu kuna u vatru. Imamo oko 1300 načelnika općina i njihovih zamjenika, postoji više od 8000 vijećnika u općinskim i gradskim vijećima te županijskim skupštinama, još nekoliko desetaka tisuća vijećnika u mjesnoj samoupravi. Kad bi cijeli sustav mogao privlačiti sredstva iz fondova EU, podupirati gospodarstvo, unaprijediti javne službe na svom području, onda bi to bilo u redu.

  • Jesu li naše lokalne jedinice sposobne natjecati se s projektima na europskoj razini? – Svi se zaklinju u fondove EU, no imate situaciju u kojoj, primjerice, jedan grad relativno dobro stoji, ali ne može se prijaviti za projekte iz fondova EU zato što bi trebao uzeti kredit da plati sudjelovanje u tim projektima, a kredit ne smije uzeti jer je već na gornjoj granici dopuštene zaduženosti. Sve naše općine i velik dio gradova ne mogu prijavljivati projekte za novac iz fondova EU jer ne mogu dobiti odobrenje za zaduživanje, nemaju financijskog kapaciteta, premali su. Tu stvar završava.

  • Kako biste vi teritorijalno ustrojili državu? – Postoji klasifikacija koju je razvio grčki urbanist prema kojoj su jedinice s manje od 12 tisuća stanovnika ruralne sredine, a one s više njih mali polisi, gradići. U Hrvatskoj više od pola gradova ima ispod 12 tisuća stanovnika i sve su općine u toj kategoriji. To je samo po sebi u redu, samo im ne bi trebalo zakonom pridavati karakter jedinica lokalne samouprave, nego mjesne, a u oblikovanju strukture temeljnih jedinica lokalne samouprave, kako god se zvale, treba se osloniti na 120 urbanih centara koliko ih imamo. Uz to Hrvatsku treba organizirati u četiri regije i metropolsku federaciju Zagreba s okolicom.