Hrvatska je država već ‘keširala’ 75 tisuća eura na temelju desetak prihvaćenih tužbi zatvorenika Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji zbog loših zatvorskih uvjeta dosuđuje sve veće odštete. Odvjetnica Lidija Horvat priprema novih dvjestotinjak tužbi.
Iako se najavljuvalo da će iduće godine biti otvoren veliki zatvor u Šibeniku u kojem će biti smješteno oko 1200 zatvorenika, još nije zatvoren. Iz Ministarstva pravosuđa poručuju kako će se zatvor ipak graditi, ali znatno manji, za oko tristo do četiristo zatvorenika, no još se ne zna kada.
Jasno je da od velike investicije od gotovo milijardu kuna, prema prvotnom planu po kojem bi se u šibenskoj poslovnoj zoni Podi zaposlilo petstotinjak ljudi, neće biti ništa. Recesija je učinila svoje, a neki bi rekli i da se na otvorenju zatvora u izbornoj godini ne bi dobilo mnogo političkih bodova. Štoviše, politička svita koja polaže temeljni kamen za zatvor nekima bi mogla izazvati neugodne asocijacije.
Novi, znatno skromniji hrvatski Sing Sing u Šibeniku bi se trebao graditi novcem Razvojne banke Vijeća Europe (CEB), ali modaliteti još nisu razrađeni. Prije nekoliko godina, kad se još planirao zatvorski megaobjekt, razmatrala se mogućnost gradnje prema modelu javno-privatnog partnerstva, ali iz Ministarstva poručuju kako to više nije u planu.
Problem prenapučenosti i loših uvjeta u zatvorima zbog kojih Hrvatska dobiva packe iz EU postoji godinama i zato nije čudno što se spas htio proći u gradnji jednoga velebnog zdanja koje bi donijelo korist i lokalnoj zajednici. U međuvremenu krenulo se drugim smjerom pa osuđenici na niže kazne više ne idu u zatvor, nego kaznu izdržavaju radeći za opće dobro. No ima to i drugu stranu. Ta sankcija, naime, sve se više postupno čini s Čobankovićevim guljenjem krumpira i u javnosti sve više preteže dojam da se tako sve više izigrava svrha kažnjavanja.
No ‘lex Čobanković’, odnosno dobrotvorni rad kao zamjena za kaznu, uzima sve više maha. O tome govore i podaci Ministarstva prema kojima prvi put nakon mnogo godina u zatvorima ima više mjesta nego zatvorenika. Prema posljednjim podacima, zatvorski su kapaciteti 3900 zatvorenika, a u njima ih je trenutačno smješteno 3738. Očito je da problem prekapacitiranosti vlast pokušava, kad ne ide drugačije, sanirati ‘guljenjem krumpira’.
Za razliku od ‘spasonosnog’ služenja kazne dobrotvornim radom, ovdje nikad nije zaživjela mogućnost kućnog pritvora koji bi se nadzirao elektroničkim narukvicama koje bi se stavljaše osuđenicima. Redali su se ministri i najavljuvale takve narukvice, ali od toga se zbog nejasnih razloga uvijek odustajalo unatoč tome što je izračunato da jedan dan u zatvoru državu stoji tristo kuna po zatvoreniku, a u kućnom pritvoru s narukvicom sto kuna.
U srpnju je iz Ustavnog suda RH na adresu Sabora stiglo oštro upozorenje o lošim uvjetima u zatvorima u kojem se naglašava kako unatoč ekonomskoj krizi država mora osigurati prava i dostojanstvo zatvorenika. Povod za ribanje iz Ustavnog suda bilo je nepoštovanje sudske odluke prema kojoj je država morala uvesti dizalo u zagrebački Remetinec kako bi se omogućilo kretanje zatvorenika s invalidnošću.
Iz Ministarstva je, međutim, u Ustavnom sudu stiglo objašnjenje da su natječaji za ugradnju dizala u Remetinec poništeni jer su najpovoljnije ponude bile više od iznosa za dizalo osiguranog u državnom proračunu. Europske regule pak upućuju na to da država ne samo da ne smije kršiti prava zatvorenika nego loše uvjete u zatvoru ne smije opravdavati manjkom proračunskog novca. Europski sud ide i tako daleko da traži da se upravitelje zatvora ovlasti da odbiju primiti zatvorenike ako je zatvor prenapučen.
Nije dizalo jedini i najveći problem hrvatskih zatvora. O tome svjedoči i desetak prihvaćenih tužbi zatvorenika Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, zbog čega država morala ‘keširati’ oko 75.000 eura zbog loših uvjeta u zatvorima, a dio slučajeva završio je nagodbom. Iznosi odštete po zatvoreniku različiti su, od dvije tisuće eura do 18 tisuća eura. Osim toga, na temelju jedne takve tužbe Hrvatska je morala urediti dio lepoglavske kaznionice. Mnogo je povreda zbog kojih su zatvorenici dobivali tužbe, od premalo prostora, raznih ponižavajućih uvjeta služenja kazne, nepuštanja zdravstvene zaštite do fizičkih napada koje su trpjeli. Jedan od kroničnih problema jest manjak zatvorskih psihijatara, a o izrazito lošim zatvorskim uvjetima govori, primjerice, to što u Remetnicu nisu odvojene prostorije u kojima zatvorenici jedu i obavljaju nuždu.
Odvjetnica Lidija Horvat zastupala je više zatvorenika koji su dobili presudu na Europskom sudu. Koliko je to sve napreduvalo, govori i podatak da priprema novih dvjestotinjak tužbi zatvorenika koji se Strasbourgu obraćaju zbog kršenja svojih prava. Otegnoto je za državni proračun to, kaže Horvat, što Europski sud dosuđuje sve veće iznose zbog loših zatvorskih uvjeta, kao što je to nedavno bilo s tužbom iz Estonije. Prenapučenost zatvora nije samo hrvatska boljka. S tim problemom hravaju se i mnogo bogatije zemlje od Hrvatske i pokušavaju ga riješiti na razne načine. Svojedobno je i ovdje kružila ideja da bi trebalo uvesti privatne zatvore, no ministar pravosuđa Orsat Miljenić tu je ideju potpuno odbacio.
SAD je domovina privatnih zatvora, ondje od ukupno oko 2,3 milijuna zatvorenika svaki deseti izdržava kaznu izvan državnoga zatvorskog sustava. To je model u kojem država zaključuje koncesijske ugovore s privatnicima o upravljanju zatvorima doznajući im određena sredstva za svakog zatvorenika.
Riječ je o unosnom biznisu jer privatnici izdvajaju manje novca za potrebe zatvorenika nego u državnim zatvorima, a plaćaju i nižu nadnicu za njihov rad. No to je način na koji Amerika pokušava doskočiti problemu prenapučenosti svojih zatvora. Kad u državnim zatvorima ponestane mjesta, država zatvorenike upućuje u komercijalne. O uvođenju privatnih zatvora razmišlja se i u Rusiji, ali ima protivljenja zbog mogućnosti zloporabe. Model javno-privatnog partnerstva u gradnji zatvora razvija Velika Britanija.
U Hrvatskoj će se do daljnjega na neki način improvizirati sa zatvorskim sustavom, ponajprije zbog manjka novca. Je li netko stavio na stol sve varijante u kojima bi se moglo uštedjeti a da pravda u služenju zatvorske kazne koliko-toliko zadovoljila, ostaje u sferi nagađanja.
