Jasna je temeljna vjera u liberalnu demokraciju i tržišnu ekonomiju, razlika je samo u stupnju uključenosti države. Martin Wolf sada vjeruje da je intervencija države neizbježna i potrebna, ekonomski sustav ne može se jednostavno prepustiti sâm sebi i privatnom sektoru.
Činjenica da knjige koje ‘otkrivaju kotač’ dobivaju najviše pažnje u svijetu ekonomskih teorija u posljednje vrijeme vjerojatno sama po sebi govori dovoljno o stanju te iste, izmučene ekonomske teorije. Nakon što je Francuz Thomas Piketty zaprepastio svijet otkritjem da kapitalizam više-manje otkad postoji povećava nejednakost u društvu, ugledni kolumnist još uglednijeg Financial Timesa došao je do slično kolosalnog otkrića. Martin Wolf, bard ekonomskih misli, u svojoj najnovijoj knjizi ‘The Shifts and the Shocks: What We’ve Learned-and Still Have to Learn-From the Financial Crisis’ (Promjene i šokovi – što smo naučili i što još moramo naučiti od financijske krize) uočio je neodrživost trenutačnog financijsko-ekonomskog sustava obilježenoga gomilanjem duga, deregulacijom, nespunanim privatnim sektorom, rastom nejednakosti, manjkom elementarne odgovornosti i nizom poznatih problema modernoga kapitalizma.
Poput Pikettyja, Wolf svoje dijagnoze uzroka financijske pa potom i ekonomskih krize potkrepljuje solidnom količinom podataka i tehničkom potkovanosti, premda je dobar dio knjige prilično neprohodan za slabije verzirane u ekonomiji i one s manje strpljenja. Ono što je, pomalo paradoksalno, pomoglo dobrom marketinškom plasmanu te knjige njegovo je intimno priznanje. Glavni ekonomski kolumnist FT-a vrlo otvoreno ispowijeda čitateljstvu svoje pogrešno razmišljanje i promjenu stajališta kada je u pitanju principijelno razmišljanje o ekonomiji. Wolf je, naime, bio zagrženi pobornik tržišnog pristupa, odnosno ono što se danas pojednostavljeno naziva ‘neoliberal’ ili libertarijanac. Sasvim otvoreno i neskriveno priznaje svoju zablude ekonomskim politikama 80-ih čiji su barjaktari bili Margaret Thatcher i Ronald Reagan. I slabije informirani znaju da su tih godina zasadaene biljke koje su tako zanosno procijetale posljednjih desetljeća.
Premda je u svom najnovijem radu prozvao poznate aktere tih događaja, poput Beno Bernankea, šefa Feda (američkog pandana središnjoj banci) zato što nisu predvidjeli što će se u kolovozu 2007. dogoditi, Wolf krivi sebe za isti propust. Doduše, u uvodu svojoj knjizi pere se pomalo, tvrdeći kako je tih godina prije prsnuća propovijedao o slabostima financijskog sektora i rizicima koje donosi, ali svejedno priznaje kako krah nije ni izdakla pretpostavio. Njegovo objašnjenje razloga, pak, ono je što najviše plijeni pozornost. Wolf je bio kriv za ono za što danas krivi sve one koji su odlučili ostati u ‘suprotnom taboru’, ortodoksnu zaslijepljenost pozitivnim stranama tržišnog pristupa. Bio sam kriv zato što sam radio s mentalnim modelom ekonomije koja nije dopustila mogućnost nove Velike depresije ili čak Velike recesije u najrazvijenijim ekonomijama svijeta, obrazlaže.
