REAGIRANJE

Tele2 je zahvaljujući izvrsnoj praksi upravljanja zaposlenicima petu godinu zaredom nagrađen certifikatom Poslodavac partner. Priznanje je Željki Košanski, direktor Odjela za ljudske potencijale Tele2, uručio Aleksandar Zemunić, član Uprave tvrtke Selectio.

Ponosni smo na priznanje koje smo ponovno primili dobivši certifikat Poslodavac partner i što se označuje u kojem Tele2 ostvaruje rezultate prepoznaje u kvaliteti upravljanja zaposlenicima. Oni su temelj svake tvrtke i briga za njihov uspjeh i zadovoljstvo na prvom mjestu. Možemo se pohvaliti timom vrijednih i kreativnih profesionalaca koji svaki dan pomiču granice mogućega i uspješno rješavaju mnoge izazove – izjavila je Željka Košanski.

Nakon reagiranja objavljenoga 15. rujna ‘Kako dokazati nevaljanost ugovora potpisanoga križem (2)’, a na članak objavljen u Lideru 8. kolovoza 2014., odvjetnik Goran Samardžija uporno i neistinito pobija moje, inače u cijelosti točne informacije, pa sam prisiljena reagirati, također na temelju čl. 40. Zakona o medijima.

Za ugovor iz 1955. kojim je obitelj gospodina Opačka ‘kupila’ neku zemlju od moje obitelji ponovno ističem da nije pravno valjan jer prije svega nije ovjerjen, podaci nisu uneseni u zemljisne knjige, nekretnine nisu identificirane, a kao vlasnik upisana je u cijelosti Kata Cindrić, supruga moga strica, dok tužitelj nema nikakvih dokaza o prijenosu vlasništva. Uz to sumnju pobuđuje npr. križ stavljen umjesto potpisa Marije Lupis, a koji je u ugovoru otkucan pisačim strojem, zatim okrugao, nečitljiv ‘namješten’ žig; nadalje, svjedokinja Kolin dala je kontradiktornu izjavu o iznosu i vremenu plaćanja, i to na papiru spojenom selotejpom i ispravljanom…

Točno je da je moja tadašnja odvjetnica sastavila zelenaški kupoprodajni ugovor iz 2013., koji je predmet moje tužbe zbog ništetnosti zato što je suprotan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, pa je ništetan prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Upravo taj ništetni ugovor važan je za cijeli sudski spor jer obuhvaća sve nekretnine navedene u njegovoj tužbi.

‘Autor’ ugovora iz 1955. očito je imao razloga ne unijeti brojeve čestica i k. o. kad se proširio na drugu, za njega najveće i najbolje nekretnine, što je nedvojbeno jer one nisu predmet kupoprodajnog ugovora iz 1955., a od mene je tražio da mu potpišem tabularnu izjavu kao priznanje vlasništva. One ondje uopće nisu naznačene, ali zato ih je uključio u tužbu protiv mene, a onda je spomenutim ugovorom na prijevaru tražio od mene sve nekretnine, četrdeset nekretnina realno vrijednih milijun eura, i to sve za dvanaest tisuća eura! A njihova cijela priča bila je da su sve te nekretnine u posjedu trećih osoba.

Nije istina da sam mu priznala tužbeni zahtjev, nego je meni nametnuta obveza pisanog priznanja tužbenog zahtjeva, ali o tome će odlučivati Sud u kaznenom postupku. O kakvim to svlasničkim dijelovima govori odvjetnik g. Opačka? Čista je laž da sam ja ikad i pomislila da bih mu darovala ili prodala u bescjenje i najmanji dio spomenutih nekretnina.