SAD odlučuje kad će završiti dogovorno vladanje Hrvatskom

Da se politički kontekst oko Hrvatske ne mijenja, vjerojatno bi se potvrdila dogovorna korekcija vlasti: drugim mandatom ojačani Josipović na Pantovčaku i širokom koalicijom oslabljeni Karamarko u Banskim dvorima.

Kad bi se pred hrvatskom političkom elitom nalazili samo dvostruki izbori – predsjednički i parlamentarni – ništa lakše. Dogovorili bi se šefovi stranaka i satelitskih im strančica, ljudi su. Barem to im nije strano. Predsjednik Josipović svakako bi ostao još jedan mandat na Pantovčaku, uz malo već viđenog inženjera među kandidatima desnice. Ipak je Ivo Josipović najčvršća točka sustava. U tome se slažu i oni koji su apsolutno za njega i oni koji smatraju da svakako mora otići. Nevoljko to priznaju čak i oni koji se pretvaraju kako žele da aktualni predsjednik ode. U vezi s parlamentarnim izborima već bi se dogovorili: ako zbog lošeg rada Milanovićeva vlade ne može pobijediti Milanovićev SDP s partnerima, onda je dopušteno pobijediti i Karamarkovu HDZ-u s partnerima.

Ali ekonomski slom, koji je pred vratima, dovodi u pitanje stare, dosad pouzdane modele izbornog inženjeringa i političkog upravljanja u kojima se stranke mijenjaju, a drugovi i gospoda rotiraju. Već na polovici mandata ove vlade zbog njezine je gospodarske nekompetencije ranije planirani rok trajanja od dva mandata postao nedostizan, a Karamarkov HDZ postajao je nova jaka karta za sljedeće parlamentarne izbore, osobito nakon pobjede na europskim izborima i pobjeda na nekoliko lokalnih izvanrednih izbora – od Vukovara do Siska. Kako bankrot steže oko vrata, izborna formula ‘jednom naši – drugi put vaši’ postaje nedostatna za amortizaciju narodnog nezadovoljstva političkim elitama i načinom na koji upravljaju državom, a koji se svodi na vladavinu dogovorne nekompetencije. Zato za sljedeću izbornu pobjedu više neće biti dovoljan program ‘idemo maknuti ovu nesposobnu vladu’ ili ‘idemo maknuti ovu lopovsku vladu, već će uistinu trebati dati neke uvjerljive dokaze o novoj kvaliteti upravljanja. I tu Karamarkov HDZ ima već sad ozbiljan problem uvjerljivosti: dok šef stranke javno tumači kako u njegovoj budućoj vladi neće biti političkih sinekura i kako će kriterij biti stručnost, na terenu se samopromovira već toliko budućih ‘ministara’ da ih je već sad previše za deset vlada. I to loših vlada. Ostavka Ruže Tomašić, koja ukazuje upravo na zakulisne političke trgovine s još neosvojenom vlašću, samo produbljuje sumnje.

No da se politički kontekst oko Hrvatske ne mijenja vjerojatno bi unatoč političkoj potrošenosti i gospodarskom bankrotu predstojeci predsjednički i parlamentarni izbori ipak potvrdili neku dogovornu korekciju vlasti prema formuli: drugim mandatom ojačani Josipović na Pantovčaku i širokom koalicijom oslabljeni Karamarko u Banskim dvorima. Ali kontekst se mijenja, starim elitama sužava se prostor za uobičajenu kombinatoriku, njihova stara politička koža postaje pretijesna za nove izazove. Bruxelles je već postao nadzornik financijske discipline i transparentnosti. Minhenski proces protiv Perkovića i Mustača će, makar i uz političke otpore iz Hrvatske, dati novo svjetlo na funkcioniranje ne samo bivšega komunističkog sustava, već i današnjih političkih kartela koji su njegovi sljednici i svakako će utjecati na izbore. Pitanje je tek u kojoj mjeri.

Novo geostrateško preslagivanje u kojem je Hrvatskoj namijenjeno postati neupitni saveznik Zapada prema Putinovoj Rusiji i islamskom radikalizmu, a što opet podrazumijeva napuštanje aktualnog tranzicijskog i stvaranje novoga zapadnjačkog sustava upravljanja i državom i gospodarstvom, također će imati svoj utjecaj na izbore, možda manje na skore predsjedničke, a više na kasnije parlamentarne. Osim toga aktualno nezadovoljstvo branitelja koje se sve više pokazuje kao političko nezadovoljstvo upravljanjem državom može ujedinjeno s drugim organiziranim nezadovoljnicima poput inicijative U ime obitelji, sindikatima, zviždačima… postati barem važni politički korektiv, a možda i izravni politički akter. Nikako ne treba zanemariti ni moguće vanjske utjecaje na budući političko-gospodarski razvoj u Hrvatskoj. Ili sasvim otvoreno: SAD kao glavni politički pokrovitelj uz Njemačku kao najpouzdanijega terenskog izvršitelja neće unedogled promatrati kako hrvatska politika svako malo sklizne prema Putinu, nego će je u jednom trenutku poželjeti trajno promijeniti. Hoće li se to dogoditi već na skorašnjim izborima? Vjerujem da bi to i sadašnje političke elite željele znati. Kako bi pokušale spriječiti. I osvojiti barem još jedan krug.