STEČAJ

Poduzeće u stečaju otkrilo je da na svom zemljištu može iskorištavati rudno blago, ali za to je moralo osnovati novu tvrtku. Postupak je odobrio stečajni sudac jer bi taj posao mogao znatno uvećati stečajnu imovinu, ali odbio ga je registarski sud.

Do 1996. nismo imali poseban stečajni zakon, nego Zakon o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji iz 1991. (NN 53/91., jedna izmjena 9/94. i pročišćeni tekst u 54/94.). Moglo se očekivati da se s vremenom stanje normative popravljalo, ali očekivanja nisu ispunjena sve do opsežnih izmjena i dopuna iz 2012. koje daju malo razloga za optimizam. Nažalost, prema čl. 63. novele Stečajnog zakona, stečajni postupci pokrenuti prije stupanja na snagu te novele (11. prosinca 2012.) dovršit će se prema odredbama koje su vrijedile u vrijeme njihova pokretanja.

Kad se zna da je osim stečajne mase nedovoljne za namiru većine vjerovničkih tražbina sljedeće obilježje većine stečajeva bila dugotrajnost, iz te odredbe koja propisuje da se novosti neće primijeniti na te već pokrenute stečajeve proizlazi i da će se nastaviti agonija starih stečajeva. Treba se samo sjetiti još aktualnog stečaja Dalmacijavina, a ima ih i starih, čak onih koji su prema općim mjerilima stekli status ‘punoljetnih’. No u godinu i pol, koliko je novela na snazi, pokazat će se da u praksi često ima u najmanju ruku neobičnih tumačenja izmjena i dopuna Zakona o stečaju.

Ideju novele Stečajnog zakona iz 2012. prema kojoj se napušta mogućnost gospodarskog oporavka stečajnog dužnika bilo bi teško poduprijeti da nema Zakona o predstečajnoj nagodbi. Upravo zbog tog zakona i njegove kompatibilnosti sa Stečajnim zakonom ta odredba ima logike. Vrlo je jasno propisano i da stečajni sudac može istu osobu imenovati za stečajnog upravitelja u najviše tri stečajna postupka (bilo bi dobro i da se propisalo koliko ih najviše može biti na jednom sudu i na svim sudovima, ovako je s obzirom na broj stečajnih sudaca ipak moguć veliki broj kod jednog stečajnog upravitelja). Zanimljiva je i odredba prema kojoj će se stečajnog upravitelja razriješiti na zahtjev odbora vjerovnika ili skupštine vjerovnika ako u roku od godinu i pol dana od izvještajnog ročišta nije unovčio imovinu koja ulazi u stečajnu masu kako bi se moglo pristupiti završnoj diobi; ako se imovina većinom sastoji od pokretina, taj rok iznosi devet mjeseci. Stečajni upravitelj koji bude razriješen zbog nesavjesna obavljanja svoje dužnosti nema pravo na nagradu za svoj rad.

Ipak, nekako je ključna odredba novog članka 145. a ‘Poslovi stečajnog dužnika’, koji glasi: ‘(1) Tijekom stečajnoga postupka završit će se samo oni započeti poslovi čije je ispunjenje prijeko potrebno da bi se spriječilo nastupanje štete na imovini stečajnog dužnika; (2) Tijekom stečajnoga postupka mogu se poduzimati novi poslovi samo radi unovčenja imovine stečajnog dužnika i radi završetka započetih poslova i poslova koji su prijeko potrebni da bi se spriječilo nastupanje štete na imovini stečajnog dužnika; (3) U slučaju dvojbe stečajnog upravitelja je li određeni posao prijeko potreban da bi se spriječilo nastupanje štete na imovini stečajnog dužnika, odluku o tome na obrazloženi pisani zahtjev stečajnog upravitelja donijet će stečajni sudac.

I upravo na tome više nego jasnom zakonskom članku zabilježili smo nedavno skandaloznu odluku registarskog suda koji je odbio upisati osnivanje novoga trgovačkog društva koje je osnovalo trgovačko društvo u stečaju. Naime, zbog otvorenog stečaja odbijeno je izdavanje koncesije za iskorištavanje rudnog blaga na zemljištu u vlasništvu stečajnog dužnika. Zato je stečajni dužnik (u punoj suglasnosti stečajnog upravitelja i stečajnog suca) odlučio osnovati novu pravnu osobu čiji je jedini osnivač i koja će bez teškoća dobiti koncesiju te tako znatno povećati vrijednost stečajne mase jer će u nju ući i osnivački udjel čiju će vrijednost uvelike odrediti, odnosno povećati upravo koncesija. Zar to nije školski primjer posla koji je prijeko potreban da bi se spriječilo nastupanje štete na imovini stečajnog dužnika? Naravno da na negativnu odluku postoji pravo žalbe, ali nekoliko mjeseci čekanja odluke žalbenog suda za zaposlenike stečajnog dužnika i stečajne vjerovnike može značiti pravu katastrofu, odnosno propast. A ako bude tako, mala je korist od toga što za nezakoniti rad suda odgovara Republika Hrvatska.