Treći ‘Koko’ šarmantna je priča o tinejdžerima, ljubavi, nogometu i ponešto literature smještena u 80-e, što redatelj prilično uspješno i, što je pohvalno, diskretno sugerira odjećom i glazbom te pokojim interijerom. Koko je, dakle, odrastao, još voli nogomet, ali počinje primjećivati cure. Budući da su svi oko njega zaljubljeni, i on se zaljubljuje u tajnovitu djevojku, a onda na kraju shvaća da je to zapravo Ema koju oduvijek poznaje…
Naravno, školsku nogometnu zvijezdu Koka opsjedaju i druge djevojke, pletu se tu razne intrigе i nemli događaji, ali na kraju, naravno, sve sjeda na svoje mjesto i završava – a kako drugačije nego – sretno. I ako se film promatra na toj razini zabavnog i neopterećujućeg sadržaja, može se reći da je uspio. No ako se krene korak dalje, mora se reći da mu nedostaje životnost. Likovi mladih kao da su oprani u ‘vešmašini’, tako su fini i pristojni. Nisu takva bila ni djeca 80-ih, a teško je vjerovati da će se današnji tinejdžeri s njima identificirati.
Mlađim glumcima unatoč svemu pohvali le je i oni bili mnogo prirodniji da im tekst više leži. Ovako, dali su sve od sebe i uspjeli biti bar jednako dobri kao i njihovi mnogo stariji kolege u brojnim sapunicama. Nažalost, od svih njih najlošiji je upravo – Koko.
