Politički establišment bez sućuti i prave želje za istinom

U posljednje dvije godine ta banalizacija sjećanja samo kulminira jer ga političari ubrzano nastoje isprazniti od sadržaja da bi ga na kraju mogli revidirati.

Da uistinu želi zaštititi istinu i državni interes, Josipović ne bi Haaškom sudu pisao danas zbog Šešelja, nego prije četiri godine, kad je oficir KOS-a Veselin Šljivančanin oslobodjen ikakve odgovornosti za Ovčaru.

Njezin suprug, francuski veleposlanik Georges Marie Chenu u to je vrijeme, ujesen 1991., bio zamjenik šefa europske pregovaračke misije u Hrvatskoj, pod njegovim je pokroviteljstvom potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice između hrvatske vlade i JNA, prema kojem bolnicu nakon pada preuzima međunarodni Crveni križ i u nju poslije toga nije smio ući nijedan vojnik JNA! JNA ga je, dakako, prekršila već sljedećeg jutra. Veleposlanik Chenu dijelio je frustracije svojih kolega europskih promatrača, izvještavali su Bruxelles i svoje vlade o bestijalnoj agresiji koju JNA provodi u Hrvatskoj, molili ih za europsku vojnu intervenciju jer u protivnom postaju sudionici zločina.

S gospodom i gospodinom Chenu razgovarala sam prije četiri godine u njihovu domu u Francuskoj, pripremajući film ‘Zaustavljeni glas’. Ona je i tada bila na rubu suza kad mi je pričala o ženi iz progančkog centra koja je izgubila cijelu obitelj i tjednima nije govorila, već je samo nijemo gledala preda se. A onda joj je za jednog posjeta, saznavaš da je gđa Chenu postala baka, ta žena samo pružila paketić u kojem je bio ručno pleteni kaputić za bebu rekavši: – To je za vas.

Gospodinu Chenuju i tada je, prije četiri godine, drhtao glas dok je čitao svoje bilješke iz Hrvatske ujesen 1991., iz kojih se vidjela prisutnost obavještajnih struktura JNA, koje poznajemo kao KOS, u cijelom procesu masakra nad Vukovarcima nakon okupacije grada. I tada se pitao što još može učiniti da se rasvijetli istina, pisao novinske članke da bi objasnio francuskoj javnosti – kako je to Vukovar pao. I zašto je uopće išao padati u to vrijeme?

Baš ovih dana, kad je u povodu Dana sjećanja hrvatski javni prostor bio pretrpan banalnim raspravama o broju kolona, sjetila sam se tog razgovora s gospodom i gospodinom Chenujem. Oni se nikada nisu financirali iz hrvatskog proračuna, kako bi to vjerojatno odmah primijetila šefica hrvatske diplomacije Vesna Pusić. Pa ipak, njihovo sjećanje na Vukovar i hrvatsku jesen 1991. puno je sadržaja, sućuti, razumijevanja i želje da i danas učine nešto za istinu i protiv zaborava. A upravo to je ono čega već godinama nedostaje u hrvatskom političkom establišmentu. U posljednje dvije godine ta banalizacija sjećanja samo kulminira jer ga ubrzano nastoje isprazniti od sadržaja da bi ga na kraju mogli revidirati.

Da je njihovo sjećanje uistinu sadržajno, a namjera obrane državnih interesa iskrena, ne bi cijeli hrvatski politički vrh skakao na uobičajene velikorspske izjave Vojislava Šešelja. On je uvijek jasno formulirao ciljeve velikorspske politike. Danas samo razotkriva štetnost, prijetvornost i plitkost poteza aktualne hrvatske vlasti, koja tu politiku ne želi vidjeti. Da je njegova zaštita državnih interesa supstancijalna, onda predsjednik Josipović ne bi sramotio sebe kao pravnika i Hrvatsku kao državu pismeno tražeći od Haaškog suda da Šešelja vrati u pritvor. Zbog čega? Zbog verbalnog delikta u Srbiji? Čime to danas Šešelj iz Srbije ugrožava stabilnost Hrvatske? Porukom na Twitteru? Da uistinu želi zaštititi istinu i državni interes, onda bi Predsjednik pisao Haaškom sudu prije četiri godine, kad je u izvanrednom postupku izmijenio pravomoćnu presudu protiv oficira KOS-a Veselina Šljivančanina oslobodivši ga ikakve odgovornosti za Ovčaru, a na temelju lažnog alibi-iskaza koji je u drugom postupku dao njegov kolega iz KOS-ove strukture i general Miodrag Panić. To je bilo izrugivanje žrtvama. Ali Predsjednik tada nije pisao Sudu. Samo je nama utješno objasnio da je problem bio – u lošoj optužnici.