Uporno forsiranje pozitivnog stajališta baš nimalo ne pomaže. Studije su pokazale da ljudi koji pozitivno razmišljaju i sanjare postižu jednak ili čak manji uspjeh od onih koji nisu opterećeni ‘pozitivom’. Ugoda koju stvara pozitivno stajalište čini ljude manje motiviranima da naprave snažne iskorake.
No, ipak, kod pozitivnog razmišljanja postoji jedan mali problem, naglašava Gabrielle Oettingen, profesorica psihologije na Sveučilištu New York i Sveučilištu u Hamburgu, autorica knjige ‘Promišljanje pozitivnog razmišljanja: Unutar nove znanosti motivacije’. Istraživanja koja smo moji kolege i ja provodili zadnjih dvadesetak godina sugeriraju da pozitivno razmišljanje ne pomaže onoliko koliko pretpostavljamo da pomaže. U stvari, u desecima recenziranih studija koje su ispitivale učinke pozitivnih vizija budućnosti na ljude koji streme različitim vrstama ciljeva i želja – bilo da je riječ o gubitku tjelesne težine, odvikavanju od pušenja, bržem oporavku nakon operacije, ljubavnim ciljevima ili poboljšanju stručnog ili akademskog uspjeha – dakle kod svih tih nastojanja vrlo se dosljedno pokazalo da ljudi koji uspješno pozitivno razmišljaju i sanjare postižu isti ili čak manji uspjeh od onih koje ne krasi pozitivan način razmišljanja.
Njezin je zaključak smislen i logičan. Naime, sanjarenja o uspjehu odnosno uspješnom razvoju zbivanja u budućnosti vrlo su ugodna i daju nam lijep, topao i ohrabrujući osjećaj zadovoljstva. No unatoč sveprisutnom stajalištu o moći pozitivnog razmišljanja u okruženju poput radnog mjesta takav je pristup kontraproduktivan. Upravo ugodna koju stvara pozitivno stajalište čini ljude manje motiviranima da živnu, naprave snažne i uporne iskorake i napore, koji su obično nužni za ostvarenje izazovnih, složenih, ali još uvijek ostvarivih želja. U nekim od naših studija otkrili smo da pozitivno razmišljanje proizvodi mjerljivo niži sistolički tlak (tlak u arterijama), a koji je ključno mjerilo koliko netko ima energije. U drugim pak studijama pokazalo se da ‘pozitivci’ jednako kao i oni u kontrolnoj skupini rado kreću jednostavnim stepenicama prema svom cilju, ali ta volja postaje kod njih znatno slabija kada trebaju poduzeti teške, nezgrapne korake za ostvarenje želje.
Netko bi mogao zaključiti: u redu, zaboravit ću pozitivno razmišljanje i razmišljati o svim zastrašujućim izazovima s kojima se susrećem u svom poslu. Ali, na njihovu žalost, taj je zaključak opet pogrešan jer razmišljanje o stvarnosti ne pomaže mnogo.