Ameri dolaze, oni će se brinuti za Hrvatsku

Svaka treća njiva u Hrvatskoj ili Sloveniji na kojoj se uzgaja pšenica obrađuje se da bi njezin urod bio bačen u smeće u obliku kruha. Velik je razlog tomu što ljudi kupuju previše kruha, a ono što ne mogu pojesti bace. Ne pomažu ni manja pakiranja i posebne vrste kruha, opet se kupuje dio za bacanje. Iza kruha na popisu su bačene hrane u Sloveniji voće i povrće, a treći su mlijeko i mliječni proizvodi. U Sloveniji se na godinu baci ispravne, čak i neotvorene hrane u vrijednosti od 250 eura po stanovniku!

Kako gledate na sve veću uporabu nekih biljnih vrsta kao sirovine za proizvodnju goriva umjesto za prehranu ljudi i životinja? – Zloupotrebljavati zemlju da nam umjesto hrane daje sirovinu za gorivo ne vodi dobru. Tipičan su primjer kukuruz, uljana repica i sirak. Uzimajući u obzir sve negativne konotacije toga, podsjećam na to da je čovjek činio pogrešku uvijek kad je ono što je trebao pojesti upotrijebio da bi posredno stvorio energiju, da bi se kretao.

‘TraFooN’ se bavi zaštitom autohtonih regionalnih receptura. Koliko je izvornost u gastronomiji važna u turističkoj ponudi i je li ona istodobno u suprotnosti s filozofijom i ekonomikom masovne proizvodnje hrane? – Naša kultura danas se kreće na dvije razine: jedna je globalna, koja se sastoji od opskrbnih lanaca koji nam nameću proizvode koje i ne bismo kupili da nam nisu nametnuti, i to često po vrlo niskoj cijeni koja ruši druge kriterije. Druga je razina ona kada dođete u neke godine pa se okrećete natrag i počnete razmišljati o svojoj kulturi i podrijetlu, shvatite da se kulturna baština koju smo imali sustavno zapostavlja; onda vam se nametne pitanje može li se to vratiti i ponovno staviti u stari kontekst. Zatim se pokaže da su se neke od vještina za taj tradicijski način pripreme autohtonih jela već izgubile, izgubilo se i sjećanje na takve okuse, pa se onda poseže za prilagodbama, što u kontekstu razvoja nije nužno loše. E, sad, mnogo je regija u Europi sa svojim autohtonostima i neke su u očuvanju svojih tradicija otišle vrlo daleko jer su počele na vrijeme i od toga već stvorile i identitet i svjetske brendove, a s njima i dohodovnost. Pogledajte samo Italiju ili Francusku. Na nama u Sloveniji i Hrvatskoj sad je da pokušamo pohvatati te veze s prošlošću izgubljene u industrijalizaciji i pokušamo ih zaštititi te dobiti znak vlastitog identiteta.

Je li to provedivo u našim sredinama u konkurenciji globalne ponude i otvorenog tržišta? – Moguće je i država bi trebala prihvatiti taj izazov poticajnom politikom, ali na svim razinama, primjerice da se već u osnovnim školama u prehranu uvedu mjeseci nacionalnih kuhinja. Razvijene zemlje vraćaju se toj autohtonosti, a ono industrijski proizvedeno ‘lifraju’ nama. Uzmite kao primjer masovno uzgojene rajčice koje uvozimo iz Španjolske, a ondje za sebe zadržavaju one uzgojene u prirodnijim uvjetima. U tom smjeru moramo razvijati svoj najst naše djece, da shvate i smisao sezonske uporabe namirnica, da se ovdje kiseli kupus jede zimi, a rajčica ljeti.

Koliko je provediva smjernica o smanjenju unosa soli? – Najviše soli u tijelo unese se kruhom jer on ima velik udio u ovdašnjoj prehrani. U nekim proizvodima ona se iz tehnoloških i sigurnosnih razloga ne može izbjeći ispod određenih količina. U kruhu drži gluten, a on drži mjehure u tijestu i daje mu željenu strukturu. Ipak, već se smanjuje količina soli u kruhu jer ne radimo fizički naporno kao nekad, pa je i ne izlučujemo da bismo je morali tako nadoknađivati. Drugo je fiziološki proces odvijanja od veće količine soli u jelu, i to se liječi kao ovisnost. Osim soli već sad na razini desetak zemalja vodimo projekt za nalaženje neštetnih sastojaka koji bi zamijenili klasičnu saharozu kao zaslađivač, sad je na Bruxellesu hoće li prihvatiti naše prijedloge.

Kakvo je vaše stajalište prema E-brojevima i mislite li da je taj sustav zreo za reviziju, da se s popisa dopuštenih dodataka i supstancija koje se kriju iza tih brojeva izbace oni s dokazano štetnim djelovanjem? – Sustav E-brojeva zreo je za reviziju u tom smislu, ali isto tako moramo priznati pozitivnu ulogu koju su odigrali u prehrambenoj industriji. To je bilo najbolje što smo u tom trenutku imali: barem smo mi u struci, ali i potrošači, mogli znati da je onaj proizvod koji nosi E-brojeve na deklaraciji bio provjeren dostupnim i propisanim testovima. Pitanje je što je s onima koji nam ne kažu ništa. Mi u Europi imamo nekoliko stotina supstancija označenih E-brojevima koje se upotrebljavaju u prehrambenoj industriji, ali što je s drugim sredinama? Industrija u SAD-u upotrebljava oko četiri tisuće raznih supstancija koje se jedu, ali nisu označene ni E-brojevima ni drugačije. I to je jedno od pitanja na razini WTO-a jer EU ne želi slijepo pristati na razinu zaštite potrošača kakvu bi htio nametnuti SAD. Pritom mislim da pozitivnu ulogu ima EFSA – European Food Safety Authority. Međutim, kapital koji stoji iza globalnih korporacija u prehrambenoj industriji pritišće je da olabavi norme. Kad se želi uvesti načelo da sâm proizvođač bude odgovoran za ispravnost onoga što plasira potrošačima, na kušnji je etika.

Američka strana otvoreno pokazuje željeni smjer. Hrvatska strana još ne pokazuje da je to prepoznala. A kamoli da je spremna tu novu okolnost okrenuti u razvojnu korist. Sjećam se kako je to izgledalo 1995. Vjerujem da se i Joe Biden donekle sjeća kako su se poigravali s tadašnjim, nerijetko pripitim, ruskim predsjednikom Borisom Jeljinom i njegovom Rusijom na koljenima. SAD je te 1995. ubrzano krčio put prema statusu jedine svjetske superile. I pustio je ostatke ponižene ruske vojske da u sklopu NATO-ovog preuzimanja Bosne i Hercegovine u rasklimanim tenkovima uđu prvi u istočno, srpsko Sarajevo. Tek toliko da pokažu dobru volju, da bivšega glavnog takmaca iz Hladnog rata ne ponize otvoreno do kraja. Danas gledaju kako zaustaviti Putina.

Zato s pozitivnim očekivanjima i nužnim oprezom gledam na povratak SAD-a na mjesto s kojeg je 1995. krenuo američki put prema statusu svjetske superile, a koji je već dobro desetak godina na nizbrdici. Veseli me što američki potpredsjednik Joe Biden vidi Hrvatsku kao buduće regionalno energetsko središte, što tako otvoreno podupire gradnju LNG terminala na Krku, dovršetak jonsko-jadranskog plinovodova, energetsku neovisnost mediteranske Europe o ruskom plinu kojim je Putinova Rusija nastoji politički podčiniti, ostvariti davnašnju političku težnju za političkim utjecajem na europskom Mediteranu. Već je neko vrijeme jasno da se SAD vraća ovamo na velika vrata i da u novim geostrateškim preslagivanjima prema sve ambicioznijoj Rusiji i sve ambicioznijem islamu Hrvatska ponovno dobiva ne samo šansu već, kao članica NATO saveza i EU, dobiva i obvezu postati jaka američka karta u regiji.

Bilo je to bjelodano u trenutku kada je šef združenog stožera američke vojske general Martin Dempsey prve američke napade na snage ISIL-a došao zapovijediti iz Hrvatske šaljući otvorenu poruku o strateškoj važnosti istočnog Jadrana. Samo je kod nas to ostalo neprimjećeno. Potvrđena je nova orijentacija preuzimanjem Hypo banke od strane američkog Advent Int. Fonda i zanimanjem Klesch grupe za kupnju Ine. Za očekivati je i druge potvrde. Jer, američki kapital u Hrvatskoj postao je dio novoga geostrateškog preustroja. No da se ne bi ponovila neugodna iskustva važno je prisjetiti se što se događalo u odnosima SAD-a i Hrvatske od recimo 1999. do 2005. Sjećam se, a nadam se da se i Joe Biden sjeća i da će na to podsjetiti i aktualnu i svaku sljedeću hrvatsku vlast ako zaboravi. Nakon intervencije na Kosovu, Hrvatska je za SAD jednostavno prestala biti važna, fokus je pomaknut prema Bliskom Istoku, Kavkazu, Aziji… Svi politički kompromisi, poput onih u BiH, najlakše su se postizali na račun Hrvata. Na njihov je račun jačala Republika Srpska, na njihov je račun Federacija BiH postajala bošnjako-muslimanski entitet. Momci koji su 1995. omogućili američki triumf u Daytonu postali su meta političko-sudskih progona, najpoznatiji među njima Ante Gotovina završio je u Haagu. Nove hrvatske vlasti umirovile su ih, hrvatska vojska počela je sve više sličiti JNA, SAD je iz rakursa nove hrvatske vlasti ponovo postao nositelj svjetskog imperijalizma, a George Bush postao je Mesićev neprijatelj br. 1. Hrvatske vlasti vrlo su spremno otvarale politički prostor i ambicioznijoj Putinovoj Rusiji i ambicioznim islamskim ideologijama. Amerima smo bili suviše nevažni da bi ovdje ulagali svoj novac i premalo važni da bi u nas ulagali svoj politički ugled. Hrvatska je slala dvosmislene signale, kao da želi europskim novcem graditi nesvrstanu političku regiju. Dolazi vrijeme kada takva politika postaje potpuno anakrona.