Neuromarketing daje zavidne rezultate u poticanju potrošača da budu vođeni do proizvoda, ali nitko se do sada nije prihvatio glavnog problema: kako ući u mozak političara i nagnati ih da čine prave stvari.
Na internetskim portalima ovih se dana pojavila vijest da je ‘prije ljudi na Zemlji postojala napredna civilizacija’. Najnoviji povod za takvu tvrdnju jest artefakt pronađen i analiziran u Rusiji. Pokazalo se da je star 250 milijuna godina. Oni koji imaju otvoren um sigurno neće odbaciti mogućnost da baš ne mora biti točno kako smo mi jedina inteligentna bića koja su hodala ovim planetom. Zašto bismo bili? A većina tih otvorenih odmah će početi mozgati zbog kakvih je razloga ta možebitna civilizacija propala. Prva asocijacija, naravno, svodi se na sumnju da je postala tehnološki toliko napredna da se samouništila nekakvim razornim oružjima. Iz perspektive kroničara današnjih ekonomskih zbijanja, i globalnih i lokalnih, nazire se i drugi mogući razlog. Možda je i toj civilizaciji presudio što u nekom trenutku ekonomisti nisu imali rješenje za nastavak njezina napretka, a kad bi se i pojavio neki genijalac koji je ponudio alternativu, političari ga nisu ni znali ni htjeli slušati. A možda je bilo presudno što ekonomisti, psiholozi i psihijatri nisu domislili način kako djelovati na mozak političara?
Potonje me muči u posljednje vrijeme. Gotovo da sam zbog rasprava o ekonomskim rješenjima na Facebooku izgubio nekoliko prijatelja. Iznervirali bi me, prema mojemu mišljenju, romantičarski prijedlozi iz neoliberalnog arsenala da sada poznatih ekonomskih oružja. Pa bih počeo dokazivati kako nigeđe na svijetu ne postoji slobodno tržište, da je rješenje u mudroj kombinaciji tržišta i državne intervencije. Na što bih dobio salvu protuudara s primjerima kako to u hrvatskom slučaju izgleda državni intervencionizam. Pa bih objašnjavao kako ne mislim na takvu vrstu političara koji ispravljaju tržišne nesavršenosti. Onda bi druga strana počela s argumentima da ne mogu znati kako bi bilo bez državne intervencije i preskupe države jer se to u Hrvatskoj nikad nije omogućilo. Pa bi proradio ego na jednoj i drugoj strani i evo nas na granici prave svađe i uvrijeđenosti. A zapravo smo bedasti. I jedni i drugi. Čak i kad bi jedna ekonomska škola imala apsolutno dobitni recept, on se, ne samo u Hrvatskoj, ali pogotovo u Hrvatskoj, ne bi uspio probiti do realizacije. Demokratski politički sustav pobijedio je zato što je dosad uspješno riješio globalne i lokalne krize. Sada je, čini se, dospio u slijepu ulicu. Ekonomisti nisu sigurni funkcioniraju li malo dorađena stara rješenja (monetarni poticaji, smanjenje deficitu uza ‘strukturne reforme’…). Ali političari su potpuno izgubljeni. Što u donesenom neznanju o ekonomiji iz svojih ‘prethodnih života’, nedostatku elementarne ekonomske inteligencije (one seljačke, primitivne, ali jasnih kriterija), što u odvojenosti od stvarnosti (‘nema gladnih u ovoj zemlji’), egomaniji i ‘baš me briga što će biti nakon mene’ bešćutnosti.
