Prije nego što je postalo tako popularno stavljanje epitet ‘pametan’ ili ‘inteligentan’ ili ‘smart’ ispred svega i svačega – telefona, televizora, zgrada, gradova, vlada – pametniji i svakako elokventniji od prosječnih stanovnika svijeta zapisali su da je svaki pojedinac u cijeloj našoj vrsti sklon istodobno preuveličavati svoje znanje i razumijevanje svijeta oko sebe i podcjenjivati ulogu koju u događajima, bilo u privatnom životu bilo u poslovnom, ima slučajnost. Zaključeno je i da ljudi razmišljaju asocijativno – povezuju štošta što se događa njima i njihovim znancima; metaforično – ne shvaćaju baš sve doslovce, a razmišljaju i nemarno. Ne znamo da se pretjerano tezama, odnosno pretpostavkama koje ih dovode do zaključka. I uza sve to jako im je teško razmišljati statistički: odrediti prave kriterije, staviti ih u jednadžbu i prihvatiti konačan rezultat.
Hendikep zbog kojeg ljudska vrsta silno voli pretpostavljati mogu ipak popraviti jedinice i nule ili, ako baš hoćete, informatika. Zapravo, da ogolimo stvar do kraja – matematika. Tko je god kolutao očima nad matematičkim zadacima postavljenima pred njega u obrazovnom sustavu, pretpostavka je, koluta očima i danas kad pokušava izračunati koliko stoje cipele ili carsko meso sad kad su, recimo, sniženi 25 posto. I neće mu manjak matematičkog znanja odmoći samo u šopingu, dobivanju kredita i jednostavnim financijskim operacijama. Mogao bi ga skupo stajati u donošenju najvažnijih odluka. Zašto onda ne bi, kao većina pripadnika današnje poslovne elite, izabrao lakši put i odlučivanje prepustio matematici ili preciznije – njezinoj djeci – algoritmima lišenima subjektivnosti?!
