Božidar Violić na scenu je ZKM-a postavio posljednji tekst kontroverzne britanske dramatičarke Sarah Kane, ‘4.48 Psihoza’. Tekst je tolično radnje koji se publici obraća direktno i osobno, iz središta uma depresivne mlade žene na liječenju; u direktnosti pročišćen, u osobnome apstraktan. Svoj totalitet postiže u saznanju o sudbinii autorice, također nesretno i mlade, koja si, nedugo po završetku pisanja ove drame, život oduzima točno onako kako je u drami i najavila.
Božidar Violić pak hrvatski je redateljski klasik sa zdravim interesom za suvremeno dramsko pismo, tako da je njegovo vodstvo glumice Jadranka Đokić iscrpljujućim, sabijenim i jasnoćom privatnog otežalim tekstom bilo završilo u velikome uspjehu te već dokazane umjetnice, a s time i predstave u cjelini. Jednostavna bijela scena (Nina Bačun) i potpora u bijelom (liječnici u nježnoj i suosjećajnoj interpretaciji Zorana Ćubrila i Damira Šabana) blagi su okvir njezinu licu i u bijelu pidžamu ogrnutu stasu; s obzirom na to da većinu predstave ona govori publici neposredno i u dubokim osjećajnim stanjima, sav se naboj i ključ za doživljaj smjestio u njezino snažno i živo glumačko umijeće.
Bol koja se govori sa scene, a kojoj ne znamo porijeklo i s kojom se ne možemo spajati u konkretnim asocijacijama te koja nam se i izjasni sada već posve općom, onom koja boli i radi ljubavi koje nema u srcu niti koje ima u svijetu, takva bol podrazumijeva iznimnu preciznost, snagu i instinkt koji će ih nositi kroz izvedbu; Jadranka Đokić maestralno je dala svoju ulogu, davši jasno i razumljivo lice riječima koje dolaze iz ljudila, i nama je nepoznatu koprenu perspektive lika učinila ozbiljnom i mogućom da se angažirano prati na svome putu samouništenja. Predstava je, iako teška, uspjela u udruživanju dva suputna i umjetnički inteligentna bića (Violić i Đokić) i zato je se preporučuje pogledati bez straha od zaraze crnilom.
