Beograd otrpje rata mnogi pamte po masnoj hrani, obilnim obrocima i glasnim terevenkama s puno smijeha, ponajprije na Skadarliji. Danas se jede drukčije, ali i dalje dobro, vjerojatno i bolje nego nekad. Možda i nego ikad. Simboli nekadašnje Skadarlije, tog boemskog kutka srpske metropole, bile su kavane Tri šešira, Dva jela, Zlatan bokal i Dva bela goluba, a ljubitelji dobre hrane i danas prvo na pamet pada ptica. Ovaj put to je Mali Vrabac, kako svi zovu restoran čije je službeno ime Le Petit Piaf.
Starogradska muzika, najbolja klopa i još mnogo toga lepog možete pronaći u najpoznatijoj beogradskoj boemskoj ulici. Popločena kaldrmom, nastala je početkom 19. veka, bila je poznata kao omiljeno sastajalište boema, pesnika, slikara, glumaca kao i mnogih ljubitelja dobre kapljice, druženja i žive reči s prijateljima – tako u Malom Vrappu opisuju Skadarliju za koju kažu i da je ‘omiljeno sastajalište mnogih koji su tu započinjali svoje ljubavne romanse ili uz muziku i vino pokušavali da prebole bivše i neostvarene ljubavi’. Skadarlija je, dodaju, ‘kroz sve godine modernizacije i napretka uspela da sačuva duh starih vremena’.
Stara vremena zaziva i Miloš Jovanović, chef Malog vrapca, iz čijih se ruku nikako ne smiju odbiti ‘rolnice od bifteka u sosu od semena bundeve’, ‘suhe šljive punjene bademima i rolane u slanini’ te ‘grilani kozji sir na rukoli sa čerpi paradajzom’. I čaša–dvije–tri Prokupca Ivanović 2011. To je, kažu dobri poznavatelji beogradskog gastro scene, odlična i financijski pristupačna ponuda. No, tko želi dugo pamtit boravak u ovom beogradskom kulinarskom raju, obavezno mora probati Milošev Wellington biftek nakon kojeg mu više ništa u životu neće biti isto. Posebno ako ga zalihe i čašom Rodoslova, vina nakon čijeg pojavljivanja u Srbiji vinska scena nije ista.
Pili smo ga i u Samoboru, tijekom vinskih radionica nekolicine zaljubljenika, i oduševilo je. Savršeno je skladna ta tipična borđoška mješavina cabernet sauvignona (70 posto), merlota (20 posto) i cabernet franca uzgojenih u okolici Oplenca, u Vinči, mjestu kojem i ime govori čime su se tu ljudi bavili još od rimskih vremena, a kroz povijest su je zvali Vinica. Berba 2009. koja je sad stigla na tržište ima 14,5 posto alkohola, šest grama kiselina po litri i malih, ali ne i nebitnih dva grama neprovrelog šećera. I velik potencijal starenja.
– Perfect match – kažu znalci o Wellingtonu i Rodoslovu te dodaju: – I skupa zajebancija. Taj Rodoslov u vinotekama stoji oko 250 kuna. Ovaj podatak govori o tome što je u Beogradu skupo čak i onima koji redovito obilaze restorane sa svoje, ali i s naše strane Dunava, pa preporučuju da se uz biftek iz Malog vrapca uzme jeftiniji, ali također jako dobar Syrah 2012. obitelji Rogan iz Oplenačkog vinogorja u kojemu su vinograde i podrum imali i kraljevi Petar i Aleksandar Karadorđević.
I dok je Skadarlija legendarna među ljudima koji dođu u Beograd, u srcima samih Beograđana posebno je mjesto rezervirano za obližnji Dorćol. To je jedna od najmanjih, ali i najstarijih gradskih četvrti i svatko tko je živio ili živi u Beogradu sanjao je da ima stan baš na Dorćolu. A i tko ne živi tamo, a voli dobro jesti, često će dolaziti u restoran Homa. Chef Filip Ćirić je iz Pirot, što u Srbiji puno znači u kulinarskom svijetu, i jako voli eksperimentirati.
Svakako treba probati njegove zapečene sarmice od janjetine i integralne riže umotane u list vinove loze, s cijedenim mljekom u sosu od limunove korice, putra i meda. Treba ih i zaliti vinima Regent 2008. Aleksandrovic ili Zapis crveni 2011., merlot smederevskog Podruma Janko. A za desert ovdje se ne smije ‘promašiti’ mokri kolač od žita i jabuke s muškatnim orašćićem i orasima, uz domaći sladoled od punomasnog mljeka i vanilije. I uz njega bermet. Da, i u Srbiji rade bermet, nije Samobor po tome jedinstven. Rade ga i od bijelog grožđa, dodaju mu više od 20 raznih trava, a prodaju ga tvrdeći kako su srpski bijeli bermet služili i na Titanicu.
