Donacija PBZ grupe šibenskom Centru ‘Šubićevac’

Afrika doista ima neočekivanu, snažnu i opojnu energiju. Dojam je to koji se stječe u nepreglednim prostranstvima safari parkova, uspješnom turističkom proizvodu, uz poljoprivredu glavnom izvoru nacionalnog prihoda. Svugdje drugdje svjedočite tipičnih afričkih suprotnosti; bogatstva i ljepote zemlje u kombinaciji s nestabilnim, korupcijom izmučenim društvom i prevladavajućim siromaštvom stanovnika.

Putovanje u Keniju moj je prvi susret s Crnom Afrikom i danas, kada razmišljam o njemu, imam dojam da sam vremeplovom bio vraćen u doba kada su zemljom hodala samo četveronožna bića. Afrika doista, kao što su naglašavali brojni putopisci, ima jednu neočekivanu, snažnu i opojnu energiju. Arheološka istraživanja dokazuju da je Kenija jedno od najstarijih naseljenih područja na Zemlji, na kojemu je homo erectus hodao prije 2,6 milijuna godina. Ipak, to je dojam koji se stječe u nepreglednim prostorijama safari parkova, uspješnom turističkom proizvodu, uz poljoprivredu glavnom izvoru nacionalnog prihoda. Svugdje drugdje svjedočite tipičnih afričkih suprotnosti; bogatstva i ljepote zemlje u kombinaciji s nestabilnim, korupcijom izmučenim društvom i prevladavajućim siromaštvom stanovnika.

Avantura je zapravo započela već odlaskom iz glavnog grada Nairobija prema Nacionalnom parku Masai Mara, u kojem nas je čekao rezerviran lodge, točnije bungalow izgrađen u tradicijskom Masai stilu. U Nairobiju su nas smjestili u jeepove koji nisu najnovijeg datuma, ali su potpuno prilagođeni za kenijske cestovne izazove, te imaju mogućnost otvaranja krova kako biste mogli razgledavati kraj i fotografirati. Ubrzo, nakon izlaska iz Nairobija, cesta postaje sve lošija, većim djelom toliko poderana bujicama da vas nakon pet sati vožnje tom ‘rifljačom’ od puta boli svaki dio tijela. Štoviše, negdje je cesta toliko raspucana da vozač zaobilazi po bočnoj strani, bilo da je riječ o ravnom dijelu, strmini ili padini, a vi se ne možete ne zapitati kako to automobil izdrži i hoćete li iz njega izaći živi. Nekoliko kilometara prije našeg lodgea vidim maleni aerodrom i s mukom doznajem da postoji zračna veza kojom se ova relacija prelazi za 20 minuta leta od Nairobija. Neki turisti imaju više sreće ili novca, razmišljam, ali zadnjega dana, dok sam u Nairobiju čitao novine, doznajem da sam sretnik zapravo ja, jer glavna novinska vijest toga dana priča je o nesreći aviončića koji je prevozio 15–ak mahom njemačkih turista upravo od toga aerodroma do Nairobija.

Nakon odlične kreolske večere i nužnoga sna, ujutro, ali ne prerano jer turisti su lijene životinje, krećemo uz vodiče i u nekoliko jeepova u srce nacionalnog rezervata Masai Mara. Ovaj rezervat, koji je dio Nacionalnog parka Serengeti u Tanzaniji, jedna je od najzanimljivijih destinacija za promatranje divljih životinja i, koliko sam uspio procijeniti, zauzima površinu koju kod nas omeđuju Varaždin, Zagreb, Osijek, pa sve do Slavonskog Broda. U početku su, jasno, najimpresivniji lavovi koji mjestimice lijeno prolaze pored nas ili se izležavaju, tako da je lako pomisliti kako su pitomi i umiljati, što je daleko od istine. Vodiči nas upozoravaju da svake godine stradavaju nedisciplinirani turisti koji preromantično doživljavaju divlje životinje i zaboravljaju njihove predatorske nagone. Istina je, djeluju kao domaće mace dok se igraju s lavićem, ali… Najopasnije među opasnim životinjama djeluju najtupavije, a riječ je o velikim konjima koji su ujedno najveća prijetnja domaćem stanovništvu. Tu su još i zebre, majmuni, razne ptice, hijene, slonovi, a posebno su me se dojmile brojne žirafe. Bogatstvo faune na naprednoj, netaknutoj ravnici kojom dominira visoka trava, a u oči upadaju tu i tamo razbacane krošnje nevelikih drveća akacije, spektakularan je prizor. Još je spektakularnije doživjeti godišnje migracije divljih životinja, posebice velikih krda antilopa, gnuova i bizona, koji na svome putovanju trebaju prijeći jedan strmi riječni zavoj na kojemu ih u vodi čekaju brojni krokodili, a na suprotnoj obali lavovi, leopardi ili hijene.

Vodič nas je doveo do jednog zaklonjenog, ali preglednog mjesta, s kojeg nismo mogli ometati nijednu životinju. Ali, zato smo na suprotnoj strani rijeke, onoj na kojoj su krda čekala da ih se skupi dovoljan broj (riječ je o tisućama) kako bi u takvoj masi u stampedu krenuli u opasan proboj kroz rijeku, ugledali nekoliko jeepova s japanskim turistima. I opet sam se uvjerio da su najglupije životinje ljudi jer ta je grupa turista, valjda u želji da imaju najbolje fotografije, zapravo prepričala životinjama silazak prema rijeci, pa su se polako počele razilaziti. Zanimljivo, iako je bio srpanj, cijelo vrijeme ni u jednom trenutku nije nam bilo prevruće. Naime, lagani vjetar koji u uhu ugodno fijuće stalno rashlađuje savanu koja je na 700 metara nadmorske visine. No, noći su ipak izuzetno hladne, pa iako sam se prvo nasmijao kada sam uz krevet ugledao nešto što od djetinjstva nisam vidio, ugrijani gumeni termofor, sa zahvalnošću sam ga prije spavanja stavio pod noge.

U selu Masaia, najpoznatijeg polunomadskog naroda Afrike, shvaćam da dijelom tako žive zbog tradicije, a dijelom zbog održavanja turističke atrakcije. Jedan od vodiča, visok, vitak, pravilnih crta lica poput većine Masaia, zbog nas je u nošnji, ali tijekom godine u Nairobi studira inženjerstvo. No, kada smo s nekoliko mališana podijelili štapice, nismo bili pripremljeni na to da ćemo svjedočiti tako ljupkoj, dostojanstvenoj zahvalnosti te djece. I to je moment koji vas duboko gane. Hrana je ovdje važna i nitko je ne shvaća olako, čak ni oni koji je imaju, jer većina starijih dobro pamti razna ratna trvenja i periode teške suše i gladi. Kasnije doznajem da se kod njih još uvijek zadržala prodaja mlijeka u trokustim tetra–pack kutijama zapremine tek trećine litre, jer mlijeko je tamo dragocjena tekućina. Dok se vraćamo u Nairobi, nakon nekoliko dana u prirodnom raju, zapažam da ovdje svi čekaju prijevoz ležeći uz cestu, dok u arapskim zemljama radije čuće. Iako većina govori engleski, tu swahili englesku inačicu teško je razumjeti pa vam ponekad dobro posluže i prsti. Većina od 45 milijuna Kenijaca vrlo su mladi, no poput svojih roditelja, nažalost, žive od danas do sutra jer nisu dovoljno ekonomski razvijeni, a društvena kretanja nisu linearna nego uglavnom idu u ritmu kreni–stani.

Hoće li lani izabrani predsjednik Uhuru Kenyatta, sin prvog kenijskog predsjednika nakon osamostaljenja od britanske kolonijalne vlasti Jomoa Kenyattae (vladao do 1978. godine), pokrenuti gospodarstvo, zaposli bar dio od 40 posto nezaposlenih, dok mu na zapadnim granicama prijeti islamski terorizam i Boko Haram, tek se treba vidjeti.

U radničkom predgrađu Nairobi, pored kojeg prolazimo, dočekuju nas tipični kontrasti; moderne tvorničke hale, a ispred njih mali štandovi i kiosci s lokalnom hranom, od čega se dio prodaje i na samom prašnom podu. No, još je zanimljivo da nijedna autocesta iako u tu radničku zonu dnevno pristiju deseci tisuća radnika. Svi se voze u malim, do maksimuma natisnutim automobilima i kamiončićima. Na putu prema hotelu, a potom i u zračnoj luci, vidimo da bjelačko i bogatije kenijsko stanovništvo živi u dobro čuvanim i ograđenim zonama, što i ne čudi kada se zna da im je BDP lani bio 79,9 milijardi dolara, što ih svrstava na 82. mjesto u svijetu, ili preciznije, BDP im je per capita 1800 američkih dolara. Možda kenijskom i regionalnom gospodarstvu pomogne nedavno dogovoren projekt. Naime, Kenija, Etiopija i Južni Sudan namjeravaju zajednički ući u gradnju prometnog koridora i naftovoda do luke Lamu u Sudanu.

A kao novinara i urednika na kraju me zaintrigirala raskoš na njihovim novinskim kioscima pa doznajem da je to rijetka zemlja u kojoj tiskovine imaju snažan rast. Jasno, volio bih se ponovno vratiti u to ishodište civilizacije, s nadom da će ta prelijepa zemlja mladih ljudi pronaći u sebi snage da se osovi na vlastite, čvrste i ekonomski stabilne noge.