Modiano i njegov književni svijet

Kravoga Francusko–pruskog rata koji se često naziva i njemačko–francuskim ratom. Kao što je poznato, Proust je autor grandioznog ciklusa ‘U tragaju za izgubljenim vremenom’ u kojemu obrađuje teme iz Prvoga svjetskog rata, ali isto tako podrobnim, s kritičkom razdaljinom ali i s nostalgijom, opisuje tadašnje francusko društvo. Punih sto godina poslije, Modiano vrlo precizno opisuje francusko ratno i poslijeratno pariško građanstvo, vječnu nostalgiju za minulim vremenima te vlastitu čežnju za djetinjstvom i žaljenje za svime što mu je u tom razdoblju bilo uskraćeno. Vrijeme njemačke okupacije, progon Židova, razdoblje mraka francuske povijesti, svoje boli i strepnice, vapaj za roditeljskom pažnjom, za istinskom ljubavlju, suvremeni likovi njegovih romana vrlo živo proživljavaju i danas, toliko godina poslije, vraćajući se u svojim razmišljanjima na početnu točku: odakle su potekli, tko su im roditelji, što bi bilo da nije došlo do te strahotne okupacije, gdje se izgubio trag prvoj velikoj ljubavi, kako su i gdje nestali bliski odnosi s onima koji su im nekoć bili najvažniji u životu…

Za Modianov ulazak u književni svijet zaslužan je majčin prijatelj i pisac Raymond Queneau koji ga je ranih šezdesetih poučavao takozvanoj geometriji u prostoru (stereometriji). Queneau, inače autor romana ‘Zazie u metrou’ (u našoj dramatizaciji romana to su vječne „Stilske vježbe”), pozvao ga je na koktel–zabavu velike izdavačke kuće Gallimard i na taj mu način otvorio vrata tadašnjega izdavačkog miljaa, da bi poslije upravo ta kuća izdala i prvi autorov roman. Queneau je bio Modianov vjenčani kum kad se mladi pisac ženio svojom današnjom suprugom Janine s kojom ima dvije kćeri. Tako je Queneau jednom prilikom ispričao da ga je Modiano dan prije obavijestio da se ženi i kako bi volio da mu on bude kum. Na njegovo pitanje kada će biti vjenčanje i da prihvaća čast kumstva, Modiano je mirno odgovorio da je vjenčanje već sutradan. Nerazdvojno prijateljstvo učitelja i učenika trajalo je do 1976. kada je slavni pisac preminuo, dvije godine prije izlaska velikog Modianova romana ‘Ulica mračnih dućana’.

Otkad se profesionalno počeo baviti književnošću, svake dvije godine Mondiano je izdavao jedan roman, a svako djelo kao da se na neki način tematično nastavljalo na prethodno. Kao da se zapravo jedna duga pripovijest nastavlja u dvadeset i osam romana, koliko ih je dosad napisao. Naime, gotovo je uvijek riječ o sudbini ljudi koji pod svaku cijenu istražuju i žele do u tančine raščistiti sa svojom prošlošću, a oni su stanovnici Pariza, nekad okupiranoga grada od strane Nijemaca, kao i Pariza današnjice. Zbog detaljističkog pristupa pri opisu razdoblja četverogodišnjeg rata, Modiana nazivaju i književnim arheologom jer precizno navodi imena barova, ulica, stanica metroa – sve što je doista postojalo za vrijeme okupacije. No posebnost je autorovih djela njihova mističnost i dvosmislenost. U njegovim se romanima nešto može dogoditi ili se pak dogodilo, ali u to nismo sasvim sigurni jer su likovi neprestano na granici između zbilje i fikcije. Čak se u francuskoj literaturi uvriježio izraz ‘modianesque’ kao pojam za dvo-smislenu i mističnu osobu ili situaciju. Možda zbog mističnosti, nenametljivosti, sažetih rečenica, rijetkih intervjuja, povučenosti u svoj obiteljski krug i vlastiti književni svijet, Modiano nije ostao upečatljiv lik u glavama razvijanih engleskih i američkih izdavača i njihovih medijskih mreža, u krugovima koji iznad svega obraćaju pozornost na crveni tepih, publicitet i pompu sva-ke vrste.

Svoju je nenametljivu i povučenu prirodu ovaj nobelovac na svojevrsni način potvrdio i u telefon-skom razgovoru sa švedskom akademijom uoči proglašenja, rekavši da mu je kći već javila tu vijest i da je ganut i zatečen što je dobitnik Nobelove nagrade, ali i time što nagrada dolazi upravo iz Švedske u kojoj živi njegov ljubljeni unuk.