koji dođu u Beograd, u srcima samih Beograđana posebno je mjesto rezervirano za obližnji Dorćol. To je jedna od najmanjih, ali i najstarijih gradskih četvrti i svatko tko je živio ili živi u Beogradu sanjao je da ima stan baš na Dorćolu. A i tko ne živi tamo, a voli dobro jesti, često će dolaziti u restoran Homa. Chef Filip Ćirić je iz Pirot, što u Srbiji puno znači u kulinarском svijetu, i jako voli eksperimentirati. Svakako treba probati njegove zapečene sarmice od janjetine i integralne riže umotane u list vinove loze, s cijedenim mljekom u sosu od limunove korice, putra i meda. Treba ih i zaliti vinima Regent 2008. Aleksandrović ili Zapis crveni 2011., merlot smederevskog Podruma Janko. A za desert ovdje se ne smije ‘promašiti’ mokri kolač od žita i jabuke s muškatnim orašćićem i orasima, uz domaći sladoled od punomasnog mljeka i vanilije. I uz njega bermet. Da, i u Srbiji rade bermet, nije Samobor po tome jedinstven. Rade ga i od bijelog grožđa, dodaju mu više od 20 raznih trava, a prodaju ga tvrdeći kako su srpski bijeli bermet služili i na Titanicu.
Neizostavna beogradska gastrodestinacija je i restoran Franš na Bulevaru oslobođenja. Chef Aleksandar Đorđević radi odličnu rostiranu teletinu u sosu od aromatičnih začina. Kao da svi začini nisu aromatični.
Možda bi trebalo prevesti pokoju riječ iz srpskih naziva jela, no u izvornom su obliku oni nevjerojatno šarmantni. Kao da se gleda prerada slavnog filma Slobodana Šijana u kojemu maratonci ne trče počasni krug mrtvačnicom i grobljem nego kuhi-njom i restoranom. Uz tu rostiranu teletinu odlično će pristajati Pinot Noir Jelić 2011. Mammoth. Tko ne voli puno jesti, u Franšu ne treba naručiti punu porciju, no valja znati da se cijena ne smanjuje proporcionalno smanjenju hrane. Pola jela, naime, treba platiti 65 posto od cijene.
Za posjet sljedećem hramu dobre hrane prije 100 godina trebala bi putovnica (u Srbiji još kažu pasoš) jer je taj hram u Zemunu koji je 1918. spojen s Beogradom, a do početka 1. svjetskog rata bio je pod austrijskom vlašću.