Penali najjeftiniji

Do 1. siječnja tvrtke s 20 i više zaposlenih moraju ispuniti zakonsku kvotu u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Umjesto poticajnih mjera država će kažnjavati one koje ih ne zaposle.

Tema je prilično osjetljiva pa riskiram da me se proglasi bezosjećajnim čovjekom. Neosporno je da osobama s invalidnošću treba pomoći pri zapošljavanju, a želim i vjerovati da se Vlada vodila humanim načelima. No sporno je u tom zakonu što se poslodavce tjera da u nekim situacijama rade u korist svoje štete. Naime, spomenute su kvote dva, tri i šest posto zaposlenih osoba s invalidnošću u odnosu na ukupni broj zaposlenih u tvrtki. Koja će se kvota primijeniti, ovisi o broju zaposlenih i djelatnosti koju poslodavac obavlja u skladu s Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti.

U članku 13. Pravilnika o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom piše da je poslodavac ‘koji ne ispuni kvotu zapošljavanjem osoba s invaliditetom ili na zamjenski način, dužan mjesečno, pri obračunu plaća, obračunati i uplatiti novčanu naknadu u iznosu od 30 posto minimalne plaće za svaku osobu s invaliditetom koju je bio dužan zaposlititi kako bi ispuniо propisanu kvotu’.

Upravo to posebno smeta poslodavcima, kako sam u neslužbenom razgovoru čuo od jednog hupovca. Uzmimo, naprimjer, tvrtku koja ima šesto zaposlenih. Iz Ministarstva su nam odgovorili, a što nije teško ni izra- čunati, da će ona, ovisno o djelatnosti, morati zaposlit 12, 18 ili 36 invalida. Pitanje je pak što da radi tvrtka kojoj ne trebaju ni zdravi novi zaposlenici. Hoće li plaćati penale (u Ministarstvu kažu da je trećina od minimalne plaće devetsto kuna) za svakog od njih ili će morati otpustiti zdrave zaposlenike isplaćujući im otpremnine ili će primiti nove koji će biti višak? Kako god, tvrtka je na gubitku, no vjerujem da će se većina odlučiti ne zaposlit osobe s invaliditetom jer su im penali najjeftinija mogućnost.

U Ministarstvu se ne slažu da su to penali jer vele da je riječ ‘o naknadi kao društvenom doprinosu za zapošljavanje osoba s invaliditetom u slučajevima kad taj doprinos poslodavac nije dao u obliku samog zapošljavanja ili putem zamjenske kvote’. No tako samo potvrđuju da je riječ o još jednome parafiskalnom nametu jer su ti nameti ionako izmišljeni za određene svrhe, a ovo jest određena svrha. Nije rješenje otežati jednima da bi se olakšalo drugima, pogotovo u krizi. Vlada je umjesto toga mogla zakonski obvezati tvrtke da od dva jednaka kandidata prednost ima onaj s invaliditetom; ili zašto ne oslobodi plaćanja doprinosa i poreza tvrtke koje zapošljavaju osobe s invaliditetom? Što bi nedostajalo da možda jedna od dodatnih prednosti na javnom natječaju bude ta ima li i koliko tvrtka zaposlenih takvih osoba? Državi je najlakše teret prebaciti na tvrtke, kao Poncije Pilat oprati ruke i reći da s njihovim zapošljavanjem nemaju ništa. Ona je, kao, sve učinila. Upravo je trenutačni postupak izmjena i dopuna zakona prilika da se to popravi.