U obitelji Sorgo u kojoj sam rođena oduvijek se njegovao vino-grad i proizvodilo se vino. To nije bilo profesionalno ili komercijalno opredjeljenje, nego je to više bilo vino ‘za po doma’, kako je to tradicija i običaj u našem kraju, u Istri. Uvijek smo prijateljima i familiji s ponosom nudili ‘svoje’ vino i njime nazdravljali u društvu dragih prijatelja. Vino se točilo i kušalo u dobrim i lijepim, svečanim i nedjeljnim prigodama, ali i kad se žalovalo i suočavalo, u onim lošim i nemilim trenucima.
Svako je događanje ili druženje u mojem djetinjstvu ujedno bilo okupljanje oko stola i vina, a poseban bi se ugođaj uz vino stvarao u hladnim zimskim danima. To vino koje su moji radili ‘za po doma’ ipak nisam baš često pila. Kušala sam ga povremeno, ali mi nije bilo užitno i nisam se upuštao u te, tada uistinu pretežito ‘muške teme’. Međutim, upoznavši svog supruga Franca Kozlovića, upoznala sam vino na nov način i ušla u jedan novi svijet za koji do tada nisam ni znala da postoji.
Naučila sam da vino može biti toliko dobro, toliko fino, toliko harmonično i toliko lijepo da samo povećava osjećaj zadovoljstva u druženju, da nepogrešivo opušta, olakšava razgovor i stvara prekrasnu atmosferu. Konzumira li se u razumnoj mjeri, vino zaista svakom druženju daje posebnu dimenziju i aromu. Danas mi je najdraže onima koji kažu da ‘ne piju vino’ dokazati da sigurno postoji vino u kojemu mogu uživati. Ako nemaju zdravstvenih smetnji, vjerojatno je samo riječ o tome da nisu upoznali vino koje odgovara njihovom ukusu.
