Gordana Deranja

Istraživanje koje treću godinu zaredom među svojim članicama provodi Hrvatska udruga poslodavaca pokazalo je da su godinu koju upravo privodimo kraju poslodavci i poduzetnici ocijenili izrazito lošom. Točnije, ocijenili su je čistom jedinicom. S obzirom na to da je to već šesta krizna godina u kojoj nije bilo osjetnih pomaka nabolje, nego su, štoviše, silazni i nastavljeni su negativni trendovi, takva je ocjena i očekivana. Posebno zabrinjava da malotko vjeruje da će nam 2015. biti bolja. HUP-ovi članovi očekuju da će stanje biti uglavnom jednako ili čak lošije. Vlada, doduše, i za sljedeću godinu najavljuje oporavak, ali s obzirom na to kakav je proračun i s obzirom na izostanak bilo kakvih najava ozbiljnijih promjena, štednje na razini države i racionalizacije javnog sektora teško je u to povjerovati.

Iako duboko frustrirani takvim stanjem, mi poduzetnici i poslodavci nemamo izbora nego prilagoditi se kriznim uvjetima i u njima pokušati ne samo sačuvati nego i dalje razvijati tvrtke koje vodimo. Naime, svjesni smo da je i samo preživljavanje nazadovanje jer konkurencija grabi naprijed. Isto vrijedi za državu u cjelini, ali naše političke elite kao da još nisu svjesne toga i dalekosežnih posljedica svoga nečinjenja. Velike tvrtke, pokazalo je to i naše istraživanje, lakše se nose s krizom. Za srednje i osobito male ona je mnogo veći izazov. I velikim i malim tvrtkama privatnog sektora zajedničko je da se sve ove godine kontinuirano restrukturiraju i prolaze gotovo svakodnevne promjene. Štedi se na svim mogućim mjestima. Oni koji se ne uspijevaju prilagoditi nestaju s tržišta. I nitko ni nas ni naše radnike ne pita izazivaju li i nama te promjene stres i želimo li ih uopće. Nama nije ostavljen izbor. Javni sektor i država ne žele promjene i nisu spremne štedjeti pa se teret krize uglavnom prelazi preko privatnog sektora. I to je jedan od mnogih razloga zbog kojih kriza kod nas toliko dugo traje.

Bez promjena, ozbiljnih, odlučnih i dubokih na svim razinama države, koja mora postati djelotvornija i jeftinija, i bez snažnijeg restrukturiranja javnog sektora nemoguće je izići iz toga začaranog kruga. Na potrebu strukturnih reformi upozoravali smo i prije početka krize. Ni prethodne vlade, kad su okolnosti bile mnogo bolje, nisu ih željele provesti. Zbog toga odgovornost za sadašnje stanje u zemlji dijele sve naše političke elite, a ne samo ova vlada. Ako smo prije i imali nekog izbora i prostora za premišljanje treba provesti reforme ili ne treba, a HUP-ovo je mišljenje da takav izbor zapravo nije postojao, sada ga sigurno nemamo. Ni izbora ni vremena. Izborna ili ne, godina koja je pred nama ne smije biti još jedna izgubljena.

Ne možemo pristati na to da se nastave redati kvartali s negativnom stopom rasta BDP-a, da dug nastavi rasti prema sto posto BDP-a, da se i dalje korjenito, znatno ne smanjuju proračunski rashodi, da se ne smanjuju previsoki porezni i parafiskalni nametni, da nastavljamo plaćati cijenu kapitala i za dva postotna boda višu od prosjeka EU, da se zakoni i regulatorni okvir mijenjaju gotovo svaki tjedan.

Nastave li se takvi uvjeti, bit će sve manje tvrtki koje unatoč njima mogu dobro poslovati, a država u cjelini riskira i dramatično teže posljedice od ovih s kojima smo već suočeni. U takvim okolnostima teško se bilo komu odlučiti na investicije upravo u Hrvatskoj kao što je i našim tvrtkama teško biti dovoljno konkurentan u izvozu da bismo u izvozu dosegnuli više stope rasta. Sve je to zakon spojenih posuda. Ako uvjeti za poslovanje i investicije ovdje nisu dobri, neće biti ni investicija ni konkurentnih proizvoda za izrazito kompetitivna izvozna tržišta.

Nakon toliko godina poslovanja i življenja u krizi kao društvo počinjemo se na nju navikavati. Doživljavati je normalno stanje. A to je posve neprihvatljivo. Prihvaćanjem krize kao normalnog stanja ne osuđujemo na životarenje samo sadašnje generacije nego i buduće. Ostavljajući im u naslijeđe samo goleme dugove i zemlju poharanu krizom, unaprijed im uništavamo perspektivu za život bolji od našega.

Uvjeravaju nas da je kriza i drugdje. I da se promjene ne mogu provesti jer su otpori promjenama preveliki. Istodobno mnogo zemalja dokazuje da se s jasnom vizijom i političkom hrabrošću kriza može prevladati i da se danas može rasti snažnije nego prije nje. Otpori promjenama i drugdje su veliki, ali to nije zapreka da se napravi ono što se mora. Dodatno nas treba zabrinuti da i zemlje iz našega neposrednog susjedstva pokazuju više odlučnosti u rješavanju krize svojih problema.

Hrvatskoj treba društveni dogovor o reformama – ciljevima koje želimo ostvariti i promjenama koje će nam to omogućiti. Gdje trebamo poboljšanja i promjene, već je dobro poznato, među ostalim pobrojeno je u HUP-ovu skoru; treba nam još samo dogovor da napokon krećemo rješavati probleme i ostvarivati ciljeve. Odgovornost za tešku sadašnjost i zabrinjavajuću budućnost ako ustrajemo na zadržavanju sadašnjih pozicija snose i snosit će prije svega političke elite. Ali i svi drugi koji na bilo koji način podupiru takvo stanje.

Ako kao društvo prihvatimo odgovornost, a odbacimo krizu kao normalno stanje, krenut ćemo naprijed.