2014. Godina velikih, najčešće uzaludnih potraga

Dok su političari u potrazi za izgubljenim vremenom, poduzetnici – od najvećih do startapovaca – umjesto kuknjave okrenuli su se novim projektima i izvozu. Zasad pronalaze nove niše i tržišta.

Za to vrijeme Miša Holy, Nikica Gabrić, povratnik Radimir Čačić i novi izazivač Ivan Vilibor Sinčić tražili su treći put, ali još ga nisu pronašli. USKOK je tražio i istraživao mito i korupciju, a onda su Milan Bandić, Slobodan Ljubičić, Petar Pripuz, Marina Lovrić Merzel… tražili put iz prihvata. Zasad su ga privremeno pronašli, uglavnom uz pomoć jamčevina, ostavki ili zbog zabrane obavljanja dužnosti. Novine su pak, kao i obično, tražile senzacije. Pa je tako Liniću ‘napakirana’ navodna muljaža od 27 milijuna kuna sa Spačvom te pošteno ‘razvaljena’ na naslovnicu, a istog se dana procjena o sto milijardi troška dosadašnje recesije sakrila na osmij novinskoj stranici. No nitko nije pronašao put iz recesije, pa zato sve više ljudi traži i pretražuje kontejnere. Ipak, Vlada navodno vidi put za gospodarski rast, ali u stilu Jadranke Kosor: ‘Mi smo na putu prema putu izlaska iz krize.’ No prognoze su loše: godinu ćemo završiti s omjerom zaposlenika i umirovljenika od 1,08 prema 1 pa bismo 2015. prvi put mogli imati više umirovljenika nego zaposlenih. Kad se tomu doda više od tristo tisuća nezaposlenih, jasno je da put prema kontejnerima postaje sve prometniji. Zato su nas i međunarodne institucije i mediji u više navrata uvjeravali da smo najlošiji u Europskoj uniji.

Vlada je cijele godine tražila put povratka na staro uporno zaobilazeći svaku žešću promjenu. To odustajanje premijer je čak pretvorio u mantru ‘malih koraka’. Tako nema outsourcinga, poreza na nekretnine, zakona o osobnom bankrotu. Stalno su se izmjenjivali i dopunjavali već donešeni zakoni. I ova je vlada, kao i sve prethodne, pokazala neodlučnost, bolje reći kukavičku, da krene u temeljitu reorganizaciju zemlje i racionalizira državnu i lokalnu upravu. Ništa od toga. Ovo je zaista postalo zabrinjavajuće, pa ako se Vladi i moglo progledati kroz prste u prve dvije godine mandata, treća je doista bila godina odustajanja od političkih odluka i mijenjanja već utvrđenih pravila igre.

Čak se i Sava pridružila tragačima godine i pronašla put kroz novi nasip kraj Rajeva Sela. Državu je zbog toga već tužilo nekoliko stotina tamošnjih mještana i ako se uistinu utvrdi da se šljunak s nasipa iskopavao na crno, onda bi svi u Hrvatskoj morali inzistirati na odgovornosti. Jer zbog nečijeg lopovluka tim će ljudima biti isplaćena šteta na teret poreznih obveznika. Taj put pokazao je oštećenima i sâm premijer nagovarajući ih da tuže državu.

U moru takvih problema vladajući su našli vremena i za političke obračune. Premijer Milanović tražio je političku glavu ministra financija Linića, uz kojeg je pronašao krivce i među svima za koje je procijenio da su njegovi ljudi. Bila je to čistka dostojna prijašnjih hadezeovskih, ali ako ništa drugo, ona je pokazala i naličje nekih ministara. Pritom najprije mislimo na ministra pomorstva, prometa i infrastrukture Hajdaša Dončića, koji je sad i javnosti pokazao da nema svoje ‘ja’. Bio je čvrst prema podređenima, ali na zahtjeve premijera Milanovića odmah je odgovarao poslušno i bespogovorno. Ekspressna smjena, primjerice, sad već bivšeg predsjednika HŽ-a Infrastruktura Darka Perićića to potvrđuje. Ministar je do tada Perićića hvalio na sva usta, a nakon Linićeve smjene zašutio je, baš kao i većina drugih ministara.

I monetizacijska potraga za krpanjem proračuna pokazala je da ministar prometa nema stajalište. Odnosno da ga ima, ali dojam je da ga neće nametati ondje gdje nije uputno. Monetizacija nije njegova ideja, ali kad ju je Vlada prihvatila, on se zdušno zauzima za nju, što ne bi bio problem da se tijekom cijelog mandata pokušalo pronaći radikalnije rješenje kako bi se spasile autoceste. Ovako, iako se sav unio u taj projekt, više je izgledao kao mladac kojeg su regrutirali među ključne ljude i koji je impresioniran njima počeo provoditi politiku bez suvišnog ‘zašto’. Nije ovdje u pitanju je li monetizacija dobra ili loša, ima ona i prednosti, ali pokazala je da Vlada nema hrabrosti i odlučnosti krenuti u bolno restrukturiranje državnih tvrtki, pa to radije prepušta strancima.

A monetizacija je dio još jedne potrage – one prema referendumu. Inicijativu je pokrenuo Nezavisni cestarski sindikat na čelu s Mijatom Stanićem. Skupili su dovoljno potpisa i sad se čeka što će o tome reći Ustavni sud. Ove su godine tragači prikupili više od 2,1 milijun potpisa za mnoge političke odluke. Tako praksa sve češćih zahtjeva za referendum, koji je zakonski nedorečen, postaje dodatni uteg ne samo za politiku nego i za gospodarstvo. Pa kako da to gospodarstvo, razapeto između (pred) stečajeva i razvoja, pronade izlaz? U izvozu. Prilika bi mogla biti na kulinarском razmeđu istoka i zapada: u Hrvatskoj je ove godine otvorena najveća europska tvornica baklava i najveća svjetska tvornica bureka. Danas svaki poduzetnički iskorak vrijedi kao gol u gostima. Stoga su Ivica Todorić, Branko Roglić, Ante Vlahović, Mate Rimac, Tomislav Debeljak, Pavao Vujnovac, Damir Sabol i mnogi drugi poduzetnici koji vuku pravi junaci godine. Za razliku od većine opisanih profesionalnih tragača koji su uglavnom u potrazi za izgubljenim vremenom.

Za one koji su sumnjali da Mate Rimac (26) može išta ozbiljno napraviti sa superbrzim električnim automobilom proizvodeći ga u Svetoj Nedelji ovo je bila godina u kojoj su se takve sumnje rasplinule. Rimac je uspio opstati (što je u Hrvatskoj uspjeh sâm po sebi), proizveo je i izveo prvi hrvatski automobil i u petoj godini poslovanja prikupio deset milijuna eura od investitora iz Kine, Hong Konga i Kolumbije, pri čemu je posljednji investitor vrijednost tvrtke procijenio na 70 milijuna eura. Danas se može reći da je Rimac izišao iz garaže u kojoj je počeo i pre-rastao u ozbiljnu visokotehnološku tvrtku koja uz proizvodnju najbržeg električnog automobila razvija širok spektar tehnologija za svoje potrebe i za druge svjetske proizvođače. Ima šezdesetak zaposlenih, a dogodine ih planira imati i do 150. Zasad svoj model Concept One Rimac automobili proizvode za kupce od Amerike do Kine i razvijaju nove modele čija bi proizvodnja sa sadašnjih četiri-pet automobila na godinu za nekoliko godina mogla narasti na više od stotinu. Iako je Rimac razmišljao o preseljenju tvrtke u Njemačku, odlučio je ostati u Hrvatskoj i uspio nagovoriti investitore da dodu ovamo. Želi biti proizvođač koji će obilježiti ovo stoljeće novom generacijom sportskih automobila. Ako ne tržišni, želi biti barem tehnološki lider. Čini se da je na dobrom putu.