Home / Biznis i politika / KUBA I SAD Koliko su svrhovite sankcije ako im treba pola stoljeća da daju rezultate

KUBA I SAD Koliko su svrhovite sankcije ako im treba pola stoljeća da daju rezultate

Više od pet desetljeća bilo je potrebno da se počnu normalizirati odnosi između Amerike, drugoga gospodarstva svijeta i zemlje s tristotinjak milijuna ljudi, i otočića Kube, siromašne države s nekih 11 milijuna stanovnika. No tih je 11 milijuna najveći mali trn u američkom oku, uvreda tako strašna da su se od nje oporavili tek u padajućoj putanji svoje svjetske moći. Američki predsjednik Barack Obama u svom drugom i posljednjem mandatu očito je odlučio poraditi na svojoj političkoj ostavštini i povukao potez koji povijesnu težinu najviše zahvaljuje neobičnoj američkoj tvrdoglašnosti. Objavio je tako prošli tjedan vijest koja je odjeknula u svim svjetskim medijima, da će Amerika obnoviti diplomatske odnose s nestašnim otočićem, nekoć popularnim odmorištem američke elite i unosnim biznisom za njihove industrijalce. Sve do 1959., kada je komunist Fidel Castro s vlasti zbacio vojnu huntu Fulgencija Batiste i otjerao njegove američke sponzore. Osim bezbrojnih neuspjeha, službeni povod bila je ujedno vrlo simbolična gesta, razmjena zatvorenika između dviju država. Kubanci su dobili svoja tri agenta, a Amerikancima je vraćen njihov državljanin Alan Gross kojeg se predstavlja kao ‘razvojnog radnika’, odnosno humanitarca, ali je u kubanskom zatvoru završio kao špjun. Osim njega Amerikancima je vraćen i deklarirani špjun kubanske nacionalnosti koji je 20 godina proveo u zatvoru, premda je njegov identitet nepoznat, a američke vlasti tvrde kako je pušteno još 53 zatvorenika.

U velikom otopljivanju odnosa, tijekom kojeg su Obama i kubanski predsjednik Raul Castro i telefonski razgovarali, posređovali su papa Franjo i Kanada u dugotrajnoj tihoj diplomaciji. Iako je suvišno govoriti o ‘pobjednicima’ i ‘gubitnicima’, ovim potezom SAD je priznao da američkim mjerama nisu uvedene demokratizacija i tržišna ekonomija na Kubi, a Kuba će u svoje udžbenike mirno moći upisati da je izdržala jednu od dugotrajnijih blokada i izolacija u modernoj povijesti. ‘Ovih 50 godina pokazalo je kako izolacija ne djeluje. Vrijeme je za nov pristup – povijesne su riječi Baracka Obame.

Za prvi korak Amerika će ukinuti neke restriktivne mjere Kubi, no sveobuhvatnije normaliziranje odnosa ipak će morati odobriti Kongres. To pak možda i neće biti lako jer oba doma pripadaju opozicijskim republikancima, a dodatna je zapreka snažno protivljenje kubanske zajednice u Americi, iako tvrdolinijaški pristup među njima osjetno slabi u posljednje vrijeme usporedo sa zalaskom jedne generacije. Senator kubanskog podrijetla Marco Rubio odmah je nakon objave vijesti počeo rogorbiti, zavjetovavši se da će blokirati otvaranje trgovinskih i poslovnih odnosa. Treba, doduše, napomenuti kako je Rubio jedan od pretendenata na Obamin tron, baš kao i Jeb Bush, brat legendarnoga Georgea juniora i sin malo manje legendarnoga Georgea starijeg, koji se također zabrinuo nad represijom braće Castro. S druge strane, svijet je gotovo jednoglasno pozdravio dogovor, kao i mnogi u Americi. Tako će se obnoviti internetske veze između dviju zemalja, dopustiti slobodnije putovanje, povećati iznos novca koji kubanski imigranti mogu slati kući, a turisti će moći s Kube ponijeti u Ameriku sto dolara vrijednog alkohola i duhana, uključujući i ono najvažnije, kubanske cigare.

Obamin interes, osim onog ljudskog, je jasan. Nakon niza kritika njegove vanjskopolitičke ‘mlakosti’, ostvario je veliku pobjedu na kojoj mu svijet čestita, a mnogi kod kuće tiho odobravaju, ali i krenuo u smjeru koji bi mogao mnogo više učiniti za otvaranje Kube od očito promašenih sankcija. S obzirom na gotovo nepostojeću samostalnost vanjske politike Europske unije, očekuje se da će Unija objeručke prihvatiti otvorena vrata i slijediti primjer možda i dubljim i bržim obnavljanjem boljih odnosa. Mnoge članice ionako odavno navijaju za labavljenje europskog odnosa prema Kubi, poput Španjolske, za što će sada imati krunski argument – Amerikanci su to učinili, pa smijemo i mi.

S mnogo je zemalja Amerika imala i mnogo lošije odnose, ali Kuba zaista zauzima posebno mjesto, iako između dviju zemalja desetljećima nije bilo ozbiljnijih sporova ili problema, a Amerika je odnose uspostavila s drugim komunističkim zemljama poput Kine i Vijetnama. Dapače, ni pad Berlinskog zida i opće otvaranje svijeta koje je slijedilo nisu omekšali tvrdo američko srce koje je još gotovo četvrt stoljeća nastavilo držati Kubu u izolaciji i blokadi. Osim toga, velik dio Latinske Amerike u međuvremenu je krenuo putem koji su Amerikanci tijekom hladnog rata svim silama pokušali spriječiti. Sve to bilo je nedovoljno za bilo kakav pozitivni pomak u odnosima s Kubom, uvrijeđenost Amerike bila je u ovom slučaju dublja od bilo koje prije. U vezi s Kubom nije bio problem samo u činjenici da je Amerika imala mnogo toga protiv nje i uvela rigorozne ekonomske sankcije, nego i da je često pritiskala mnoge druge države da slijede njezin primjer. Imajući to u vidu, mnogi su mediji ustvrdili da je tek ovim činom zapravo simbolički završen hladni rat, premda je, ironično, na pomolu novi.