Sretna nova – 2030.

Kako će nam biti za 15 godina? Predviđanje onoga što će se događati za 15-ak godina čini se u prvi mah kao dječja igra. No pametni poduzetnici razmišljaju ‘na dugom štapu’ i pokušavaju pogoditi kuda će tehnološke inovacije usmjeravati biznis. Odnosno u što već danas treba ulagati, a koje poslove treba na vrijeme napustiti.

Čini se daleko ta 2030.? Neke/mnoge (recimo mene) već pritišće težina u grudima pri zbroju godina. No tragom jedne stare pametne: ‘za-nimam se za budućnost jer ću ondje provesti ostatak života’ odlučili smo baciti ‘čini’ i pogledati gdje ćemo/bismo mogli/biti za 15 godina. Točnije, za nas su to učinili naši sugovornici. Nije da to ne bismo mogli i sami, ali višegodišnji novinarski blues pretopio se u žešću depresiju. Smjena godine vrijeme je koje ipak zaslužuje kap više pozitive. Sugovornici tu kap valjda imaju.

Recimo, Josip Tica sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta oličenje je pozitive. Jer lijepo kaže: – Ako je suditi prema prethodnih 35 godina, ako se nešto temeljito ne promijeni u ponašanju ove zemlje, očekujem približno isti ili nešto manji BDP, samim time i visinu realnih plaća. Okej, nismo dobro počeli. Iskreno, ni nastavak nije bolji, no manje više svi bismo radije najprije čuli lošu vijest, tek zatim dobru, zar ne? Tica tako očekuje da ćemo iskamčiti financiranje za Pelješki most, spojiti plinovod prema Dalmaciji s Grčkom (možda usput i izgraditi Dalmatinu sve do Grčke). Ako bude sreće, možda napravimo i kanal Dunav – Sava kako bismo riješili navodnjavanje istočne Slavonije. Klima se mijenja, neke su projekcije pretkazivale da će Slavonija biti pustinja, pa kad već volimo betonirati… Iako treba imati na umu da je posljednja velesila koja je bazirala svoje bogatstvo na navodnjavanju bio drevni Egipt.

Osim kratkoročnoga buma građevinarstva, velikih koristi od tih investicija ne vidim. Nisu Japan i Koreja ekonomsko sile zbog cesta i plinovoda, nego zbog ekipa koja može ugroziti iPhone i svijet zaraziti ‘gangnam styleom’. Zbog zaostalog načina poimanja ekonomskog razvoja unutar naših elita, kao i zbog rigidnosti društva kada se trebaju promicati ekonomski korisni oblici ponašanja, više je nego sigurno kako će se nastaviti odljev mozgova, a ubrzati priljev ljudi treće životne dobi. Hrvatska će zbog omjera sunčanih sati i cijena nekretnina postati atraktivna umirovljenicima u EU. Rast će udjel staroga stanovništva zbog demografskoga starenja, odljeva mozgova, ali i priljeva stranih umirovljenika. U takvim okolnostima, ako ne bude većih recesija u okružju, realno je očekivati i manjak radne snage. Broj umirovljenika sa sadašnjih 1,2 milijuna vjerojatno skočiti na dva milijuna – zaključuje.

To je slika Hrvatske. U kakvome točno futurističkome svijetu? Branko Žibret, partner A.T. Kearneyja za Istočnu Europu, kaže kako će se promjena trendova dogoditi u pet ključnih područja koja će zacrtati našu budućnost u nekoliko idućih desetljeća: promjene u strukturi i zemljopisnoj mapi svjetske ekonomije, promjene u području prirodnih resursa i okoline, tehnološki razvoj i inovacije, promjene u demografiji te mijenjanje odnosa prema državnim institucijama. Već i prije 2030. udjel pet najvećih država u svijetu (SAD, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Japan) u svjetskome BDP-u činit će samo 29 posto, dok će udjel zemalja BRIC-a zajedno s Meksikom dosegnuti 35 posto. Uz Kinu, najbrže će rasti Gana, Katar, Panama, Ruanda i Kambodža. Dakle, otvara se jedan novi ekonomski svijet. Otvara li se i nama? Posredno se i taj odgovor može iščitati. – Jedan od glavnih pokretača rasta bit će porast potrošača srednje klase koji će se s današnjih oko dvije milijarde više nego udvostručiti – na 4,5 milijardi. Pri tome će slijediti promjene u strukturi, udjel Azije i Pacifika će s današnjih 28 posto porasti na čak 66 posto, dok će udjel Europe s 36 pasti na 14 posto, a Sjeverne Amerike s 18 na sedam posto.

Srednja klasa prva kupuje automobile, stanove, bijelu tehniku, a premještanje potrošnje podrazumijeva i premještanje lokacije proizvodnje, opskrbenih lanaca, dakle cijele ekonomije – poručuje Žibret. Tehnologija nezaustavljivo kroči naprijed. Žibret uvjerava kako će ‘big data’ dominirati našom budućnošću: 90 posto podataka kreirano je samo u posljednje dvije godine. Digitalni će se svijet učetverostručiti (s internetom će međusobno biti povezano oko 50 milijardi objekata i 7-8 milijardi stanovnika Zemlje), a uporaba robota rasti po godišnjoj stopi od 23 posto.

U Samsungu predviđaju kako će nosiva tehnologija postati normalnim dijelom u uredima diljem svijeta. Ljudi će restructurirati svoje radno vrijeme fokusirajući se na sate u kojima je, kako je tehnologija otkrila, njihov rad najproduktivniji. Novi će val aplikacija, praćen usponom nosive tehnologije, osigurati da ljudi znaju točno kada su najproduktivniji u poslu, koliko im je potrebno sna te kada se trebaju odmoriti. Tehnologija virtualne stvarnosti i inovativna uporaba zaslona stvaraju novu generaciju digitalnih trgovina, omogućujući trgovcima da nadišu prostorna ograničenja i visoki najam. Dvoje od petoro ljudi već danas posjeduje neku vrstu kućne automatizacije i već sada je na tržištu podosta platformi i aplikacija kojima korisnici svoje ‘obične’ domove mogu pretvoriti u pametne koristeći se aplikacijama na svojim mobitelima kojima se mogu spojiti s različitim uređajima te ih istovremeno kontrolirati.

Napredak tehnologije nekako je najlakše zamisliti. No tko će je najviše upotrebljavati? Koji ljudi, u kojim zemljama/kontinentima? Hoće li imati jednak pristup? Žibret poručuje kako se mnogo toga može zaključiti već iz trenda rasta stanovništva: najbrže rastu Afrika i Azija, Europa stagnira. 2100. redoslijed zemalja prema broju stanovnika bit će: Indija, Kina, Nigerija, SAD, Tanzanija, Pakistan, Indonezija, a 2030. Bit će slično kao i danas: Kina, Indija, SAD, Indonezija, Brazil, Pakistan, Nigerija. Sve će više problema biti u odnosu aktivnog i starijeg stanovništva i upravo u tome Europa ima najveći problem. – Promijenit će se globalna struktura radne snage. Globalna će radna snaga porasti za 57 posto, najbrže u Africi, dok će europska radna snaga pasti oko 14 posto. Države će imati i problema sa sve većim fiskalnim pritiscima, ponajviše u porastu davanja za socijalnu. Pokazuje se da države ne povećavaju svoju učinkovitost. Ono što najviše zabrinjava upravo je manjak pouzdanih rješenja.

Prema američkomu modelu, hrvatski startupovi otvarali bi 40-ak tisuća radnih mjesta na godinu, a u postojećim tvrtkama gubilo bi ih se oko 13 tisuća. Zadovoljavao bi pozitivan saldo od 27 tisuća dodatnih radnih mjesta svake godine. U Hrvatskoj malotko razmišlja o razdoblju duljem od izbornog ciklusa (birači jednako kao i političari), pa se očekivanje da će netko ‘precizirati’ gdje će biti 2030. čini nemogućom misijom. No menadžeri u međunarodnim tvrtkama navuknuti su razmišljati dalje od nosa. Josip Müller, menadžer u Johnson&Johnsonu, poručuje da je ključna riječ: promjena! Upravo ono od čega Hrvati i sve vlasti bježe kao vrag od tamjana. Josip uvjerava da je promjene i onako nemoguće zaustaviti, pitanje je samo kad ćemo biti spremni prihvatiti ih kao konstantu. Bez promjena nikad nećemo vratiti u krizi/recesiji izgubljena radna mjesta. I to je naš ključni problem. Ne promijenimo li se, i u 2030. bit ćemo bez radnih mjesta.

I ljudje u Hrvatskoj muči hoće li s razvojem tehnologije rasti nezaposlenost. Još je davne 1966., dakle prije gotovo pedeset godina, skupina znanstvenika uputila pismo tadašnjem predsjedniku SAD-a Lyndonu Johnsonu u kojem je izrazila bojazan da će se zaposlenost masovno smanjiti zbog automatizacije. Danas je u SAD-u stopa nezaposlenosti oko šest posto. U Europi, u kojoj se grčevito opire promjenama i štiti ‘status quo’, te su stope nezaposlenosti višestruko veće, posebno u mediteranskim zemljama (i Hrvatskoj, nap. a.), u kojima su iznad 20 posto. Upravo to što se zemlje poput Hrvatske grčevito opiru promjenama i žele očuvati neperspektivna radna mjesta vodi neumoljivu padu zaposlenosti i životnog standarda. Političari govore o očuvanju postojećih radnih mjesta umjesto o povećanju ukupne zaposlenosti transformacijom cjelokupne ekonomije poticanjem inovativnih i perspektivnih poslova koji trebaju otvoriti radna mjesta brže nego što stara i neperspektivna prirodno nestaju – poručuje Müller.

Tvrtke koje najbrže stvaraju takva radna mjesta jesu startupovi. U SAD-u, primjerice, tri milijuna radnih mjesta na godinu otvaraju nove tvrtke, a sve ostale zajedno zatvore ih oko milijun na godinu. Prema tom izračunu, hrvatski startupovi otvarali bi 40-ak tisuća radnih mjesta na godinu, a u postojećim tvrtkama gubilo bi se oko 13 tisuća. Pozitivan saldo od 27 tisuća dodatnih radnih mjesta svake godine bio bi, kaže, zadovoljavajući rezultat.

Boriti se protiv nužnih promjena, i to u tako maloj zemlji koja vrlo malo može utjecati na svjetske trendove, jest poput priskošenja gravitacije. Darwin je davno dokazao da najprilagodljivije vrste opstaju i da one koje to ne učine jednostavno izumru. Čudno je da ljudi do dana danasnjeg nisu iz toga izvukli nikakvu pouku. Možemo li ići ususret promjenama ili pustiti da nas one pokušavajući im se oduvijeti – kategoričan je Müller.

Svjestan je onoga što zna svaki ekonomist: Hrvatska je u recesiji već šest godina zbog političkih elita, zato što državni proračun nismo prilagodili ekonomskoj stvarnosti. BDP se od 2008. kumulativno obrušio za 13 posto (drugi najveći pad u EU, nakon Grčke), a državni proračun pri tome je porastao gotovo za 25 posto. Broj zaposlenih u privatnom sektoru smanjio se za više od 150 tisuća, a broj zaposlenih u javnom sektoru – porastao je!

U sanaciju gubitaka hrvatskih brodogradilišta u posljednjih dvadesetak godina uloženo je više od dvije milijarde eura državnog novca. Kakav bi učinak bio da se taj novac uložio u perspektivne djelatnosti i startupove utemeljene na visokim tehnologijama, kreativnosti i poslovnim uvjetima po kojima bismo mogli biti globalno konkurentni? Hrvatska je prema zemlja da bi mogla mijenjati globalne trendove i pravila igre na globalnoj ili europskoj razini, stoga nam je jedina mogućnost dobro pratiti i razumjeti te trendove, prilagoditi im se i iskoristiti prilike koje nam se otvaraju pristajanjem na prilagodbu i promjene. To je jedini način zaustavljanja negativne spirale i normaliziranja života u budućnosti – zaključuje Müller.

Imao sam zadovoljstvo da već osmi put pohađam World Business Forum u New Yorku. Riječ je o jednoj od najvećih i najzanimljivijih poslovnih konferencija u svijetu, na kojoj su panelisti neki od vodećih ljudi iz svijeta biznisa, politike, ekonomije i društva. Futuristički orijentirani poduzetnik Peter Diamandis, primjerice, iznio je procjenu da 40 posto najvrjednijih kompanija u svijetu s popisa Fortune 500 vjerojatno neće postojati već za deset godina. Više je govornika iznijelo poučan primjer Kodaka koji je upravo tih dana prolazio postupak bankrota i nestajanja, a prije nekoliko desetljeća bio je kompanija koja je udarila temelje suvremenom fotografskoj industriji. Danas kada ljudi fotografiraju više nego ikada i kada je ‘selfie’ svakoga i svuda dio globalne kulture, Kodak je u postupku nestajanja jer se nije na vrijeme prilagodio promjenama. Možda je još drastičniji primjer Nokia koja je još ne tako davne 2007. imala oko 50 posto tržišta mobilnih telefona, zatim je taj udjel do kraja 2012. pao na manje od tri posto, a danas se, nakon što je kompaniju kupio Microsoft, brend Nokije nalazi pred potpunim gašenjem. Ne mislim da se u Hrvatskoj možemo natjecati u svemirskim tehnologijama, iako nitko ne bi mogao pomisliti da bi nabraži električni automobil na svijetu mogao doći iz Hrvatske, a danas ga vozi direktor E-formule. No mislim da je kod nas svakako potrebno raditi na stvaranju kolektivne percepcije da su promjene u današnjem svijetu nužne te da nisu neizbježno negativne za društvo – uvjerava Müller.

Svrnimo onda oko na hrvatski slučaj. Što nas čeka i gdje ćemo biti 2030.? Žibret kaže kako ćemo u demografiji dijeliti sudbinu Europe. Nizak rast, indeks fertilitnosti manji od dva posto, manjak radne snage, problematičan odnos aktivnog i starijeg stanovništva. – Zbog toga je ključno da Hrvatska brzo počne s reformama. Treba se priključiti tokovima koji su definirani glavnim investicijskim tokovima i stvaranju platforme za suradnju s onim dijelom svijeta koji će ekonomski najviše rasti. Samo ekonomska razvijenost može uravnotežiti demografske i energetske izazove koji Hrvatsku čekaju u budućnosti – procjenjuje Žibret. Tica nema dilemu da je svijet već otputao u futurizam kojim caruju 3D pisači i tehnologije računalnoga raspoznavanja govora. Pa ćemo tako vrlo brzo proizvode koji nam danas stižu poštom isprintati u dnevnome boravku po prihvatljivoj cijeni.

Već se sada, kaže, printaju torte u slastičarstvu, dijelovi za zrakoplove (postoje utrke isprintanih maketa zrakoplova), kućni 3D pisači mogu se nabaviti po cijeni od nekoliko tisuća eura i samo je pitanje dana kada će neka internetska trgovina objaviti, primjerice, da Lego u budućnosti planira prodati samo datoteke igračaka koje vlasnici 3D pisača mogu isprintati kod kuće – ako plate autorska prava. – Zamislite situaciju kako za 15 godina pišemo novu projekciju za 2050., ali tada ću tekst diktirati računalu koje raspoznaje govor, u kući koja izvozi višak proizvedene energije u distribucijski sustav, automi se puni na struju s pomoću bežičnoga punjača na parkirališnome mjestu, i sve to dok istodobno printam tortu od sira – samo jednu krušku za početak – za koju sam recept kupio u Liderovu internetskom dućanu. No kako stvari sada stoje, sve to što sam ispričao da konzumiram bit će iz uvoza – ako se ova država ne trgne, a onda se logično postavlja pitanje kako ćemo platiti taj uvoz. Ni tada se nećemo moći zaduživati, fondovi EU ne mogu pokriti sve što nam treba ili smo voljeli imati.

Bez ozbiljnih promjena u društvu i dalje ćemo se baviti betoniranjem kanala, mostova, tunela, plinovoda, a radna snaga koja velik dio novih tehnologija može proizvesti u Hrvatskoj bit će negdje drugdje. Mi ćemo se baviti turizmom – ako ga bude s obzirom na klimatske promjene i zračenje – provozom robe i ljudi i pružanjem usluga stranim umirovljenicima. Ukratko, ako imate djecu, planirate ih obrazovati, a ne želite da odu izvan domovine, jedini sektor koji će više-manje sigurno prosperirati jest zdravstvo, od masera, preko zdravstvene skrbi sve do neurokirurgije. Naravno, samo onda ako se država ne pokrene i ne iskoristi svoje potencijale – predviđa futuristički raspoloženi Tica. Dakle, sve se opet svodi na promjene. Najprije vlasti, jer riba smrđi od glave. Hvala Bogu, priliku za testiranje promjena imamo svako malo, i ove i iduće godine – na izborima. Sigurno ima netko tko kuži te promjene. Ah, da, obećali smo malo pozitive. Pa evo za kraj jedne misli pobrane s bespuća interneta: ‘Pročitao sam zadnju stranicu Biblije. Čini se da će se na kraju ipak sve dobro završiti’.