Kompensacijski paketi za članove i predsjednike uprava u privatnom sektoru

Od političkih i rođačkih imenovanja u uprave državnih tvrtki do nepristrana izbora menadžera dug je put. Osim državne odluke, trebat će nagovoriti najbolje kadrove da iz privatnog sektora prijeđu u javni. Ljubičić Kikaš i Milan Bandić morali su završiti u pritvoru, a Sandra Švaljek potonjega naslijediti na mjestu gradonačelnika da bi se dogodilo dotad nezamislivo za uhodani mehanizam ‘uhljebljivanja’ – javni natječaj za čelne funkcije Zagrebačkog holdinga. U Kikaševu i još četiri fotelje u Upravi Holdinga trebali bi tako za sjesti ljudi izabrani na javnom natječaju koji provodi headhunting-agencija Pedersen&Partners, a traje do 19. siječnja. Traže se uobičajene kvalifikacije, od budućeg predsjednika Uprave očekuje se i iskustvo u izradi i provedbi poslovne strategije, a svi bi kandidati trebali pripremiti i program rada u svom djelokrugu. I dok je teško povjerovati da se za takve položaje objavljuje javni natječaj umjesto prokusišnih klijentelističkih metoda, još je teže povjerovati da bi to trebala postati uobičajena praksa za sve državne i javne tvrtke (pod pritiskom Europske komisije, dakako).

No upravo takve najave stižu iz Državnog ureda za upravljanje državnim imovinom (DUUDI). – U tijeku je izrada uredbe kojom bi se propisali uvjeti i postupak odabira uprava na javnim natječajima ili s pomoću headhunting-agencija – kažu u DUUDI-ju na čelu s Mladenom Pejnovićem. Druge detalje ne otkrivaju jer je uredba kojom će se definirati kriteriji i uvjeti odabira još u nastajanju, nakon čega će se tražiti mišljenja i resornih institucija, zbog čega je teško ocijeniti kad će operativno početi novi način odabira uprava u državnim i javnim tvrtkama. Headhunteri prijedlog pozdravljaju, ali izražavaju bojazan u vezi s time što će se događati u praksi.

– Jedno je kakve će kandidate preporučiti agencije, a drugo hoće li ikoga od njih ta poduzeća zaposli ili će se opet naći ‘bolji’ stranački kandidati. Korištenje headhunting-uslugama za državna ili javna poduzeća do sada je bila rijetkost pa bi ovo trebala biti velika pozitivna promjena – kaže Aleksandar Zemunić, direktor tvrtke Selectio kadrovi.

Osnovni preduvjet da bi se kvalitetni menadžeri iz privatnih tvrtki prihvatili posla u državnim, ističe Zemunić, jasna je poruka da se uistinu žele sposobni menadžeri i da će ih se poduprijeti u ostvarivanju unaprijed zadanih ciljeva (mnogo menadžera htjet će znati o kojim je ciljevima riječ već tijekom selekcijskog postupka) te autonomija u odlučivanju. – Prelazak velikog broja kvalitetnih menadžera iz privatnog sektora u državni neće se dogoditi preko noći, a ne smijemo zaboraviti ni na teškoće koje bi pojedini kandidati mogli imati u prilagodbi korporativnoj kulturi tvrtki u državnom vlasništvu – kaže Zemunić.

Vlada se zbog bojazni od negativnog publiciteta dosad nije usudila provesti odluku o nagrađivanju uspješnih menadžera, no bez znatnog povećanja plaća teško je očekivati da će uspješni menadžeri iz privatnog sektora prijeći u javni. – Kandidati koji su trenutačno zaposleni na menadžerskim položajima i s dokazanim rezultatima iz privatnog sektora jako će dobro razmisli prije negoli se upuste u takvu selekciju. Vjerujem da ih većina neće biti zainteresirana ako se sadašnje okolnosti ne promijene. Vjerodostojnost poruke, odnosno očekivanja od nove osobe, stoga je vrlo važna – kaže Zemunić.

Jedan od glavnih preduvjeta jest i odvajanje vodećih pozicija u državnim poduzećima od dnevne politike. – Treba jasno definirati samostalnost uprave državnog poduzeća u odlučivanju u sklopu jasno definiranih odgovornosti kako bi se izbjegli razni pritisci na donošenje poslovnih odluka ili, na primjer, zapošljavanje podobnih umjesto sposobnih zaposlenika na bilo kojoj razini – kaže Nina Andal, direktorica u tvrtki Antal International Adriatic, koja također procjenjuje da u sadašnjim uvjetima neće biti mnogo interesa top-menadžera iz privatnog sektora za zapošljavanje u državnim poduzećima. Iznimka su, dođaje, oni koji bi u takvu položaju mogli vidjeti neobičan poslovni izazov ili oni koji su ostali bez posla u privatnom sektoru i aktivno traže nove pozicije. S takvim razmišljanjima slaže se i nekoliko menadžera s kojima smo kontaktirali.

Trebao bi se postići konsenzus svih političkih stranaka da se takva menadžerska imenovanja ne vezuju za istek mandata nekoj političkoj stranci. To će biti jedan od najvećih izazova tog procesa. Nijedan ozbiljan menadžer ne bi napustio posao u privatnom tvrtki ako bi znao da će neovisno o rezultatima biti smijenjen čim se promijeni vlast – kaže Sanja Brkić, koja je nedavno s mjesta direktorice Pedersen&Partnersa u Hrvatskoj prešla u vlastitu tvrtku Pedersen Consulting. Kad bi se to postiglo, Brkićeva je sigurna da bi se mogli privući neki iskusni menadžeri pravog profila koje više ne vodi financijska motivacija, ne fasciniraju ih titule, postigli su i zaradili mnogo i sada bi željeli nešto vratiti zajednici dijeleći svoje iskustvo, ali trenutačno ne žele biti dio takva neprofesionalnog sustava.

Tehničko pitanje oko kojega se još lome koplja jest ono je li javni natječaj dobra metoda ili odabir treba prepustiti isključivo headhunting-agencijama. Pejnović smatra kako javni natječaj katkad nisu dobro rješenje za pronalazak najboljih kadrova jer ‘ni na natjecanje ljepe pote ne prijave se uvijek najljepše djevojke’. Pretpostavlja se da se mnogi trenutačno zaposleni menadžeri neće javiti na javni natječaj zbog straha za povjerljivost podataka i od curenja informacija. Brkić smatra kako model zapošljavanja ovisi o poziciji.

– Nikad se za top-poziiciju ne bih odlučila ići na natječaj. Mnogi se menadžeri ne bi odlučili poslati molbu na natječaj jer ne žele oslabiti svoj pregovarački položaj, a ni dovesti se u poziciju da informacija o njihovoj prijavi procuri van. U sadašnjem državnom sustavu mislim da kandidatima nito ne može jamčiti tajnost podataka u natječaju – kaže Brkić. Kvalitetni headhunteri pak jamče tajnost podataka zbog svog ugleda i cilj bi im trebao biti otkriti najbolje potencijalne kandidate na tržištu, a ne samo one koji traže posao. Cijene usluga headhuntera ovise o tome je li riječ o selekciji na natječaju ili o izravnoj potrazi koja uključuje aktivan pristup agencije i potencijalnim kandidatima koji u tom trenutku ne traže nov posao. Cijene izravne potrage za radnim mjestom u visokome menadžmentu u drugim europskim zemljama, kaže Andal, 30-ak su posto bruto godišnje plaće toga radnog mjesta, a na hrvatskom tržištu agencijske naknade znatno su niže. U selekciji na javnom natječaju naknada se formira prema opsegu posla i niža je nego u izravnoj potrazi. Kriteriji i postupak zapošljavanja menadžera u privatnim i javnim tvrtkama trebali bi biti jednaki, a jednako je važno da se tako pristupa i odabiru članova nadzornih odbora. I dok je to u razvijenim zemljama odavno jasno, u Hrvatskoj tek deklarativno počinjemo, pri čemu će primjer Zagrebačkog holdinga biti važan za uspjeh toga dobrodošlog eksperimenta i na nacionalnoj razini te pokazatelj mogu li headhunteri smijeniti rodijak-huntere.