KREDITIU INOZEMSTVU Velike tvrtke poéele zaobilaziti skupe domaée banke

Privatne tvrtke od početka krize povećale su zaduženost u inozemstvu za 30 posto. To su shvatili i domaći bankari, koji su uz pomoć ekspanzivne politike HNB-a počeli ublažavati razne zahtjeve i kolaterale za odobravanje kredita.

Ne može ga dobiti jer već ima nekoliko manjih, uglavnom za obrtna sredstva. Iako potražnju za kreditom opravdava inozemnim narudžbama, banka traži hipoteku, koju je već založio (morao je) za prijašnje kredite. Hipoteka je, doduše, nekoliko puta vrijednija od svih kredita, ali u vremenima kada nekretninsko tržište vegetira, a udjel nenaplativih kredita poduzeća skaje iznad 30 posto, banke imaju vlastitu računnicu koja se prije svega brine o vlastitoj kvaliteti kapitala i sposobnosti pokrića rizika.

To je samo jedna od mnogobrojnih sličnih priča s terena koje kazuju kako baš i nije točno da investicijska kreditna potražnja uglavnom ne postoji. Postoji, ali rijetko koji poduzetnik male pa čak i srednje veličine može proći, kako se to sada naziva, standarde odobravanja kredita. Utoliko je prilično iznenađujuće zazvonila HNB-ova brojka o kumulativnome rastu ukupnih kredita poduzećima u kriznim godinama od 13,5 posto. S obzirom na to da se poduzeća kod domaćih banaka već godinama razdužuju, prema HNB-ovu pojašnjenju riječ je o rastu – inozemnog zaduživanja! Konkretno, ukupno financiranje poduzeća, koje uključuje plasmane domaćih banaka, inozemni dug kod stranih banaka i financiranje kod leasing društava i HBOR-a, u razdoblju od početka 2009. godine (kada smo i službeno priznali da smo u banani) do kraja rujna 2014. poraslo je za 13,5 posto. Za hrvatske prilike osvježavajući podatak, bez obzira na to što razne analize (ponajprije HUB-a, potom i HNB-a) u gotovo stopostotno bankocentričnoj zemlji sve češće nastoje dokazati nepostojanje ozbiljnije veze između rasta/pada kredita i rasta/pada BDP-a.

Rastu ukupnih kredita najviše je pridonio porast inozemnog financiranja poduzeća, a porasli su i plasmani domaćih kreditnih institucija. Istovremeno se ostalo financiranje zamjetno smanjilo i poništilo gotovo četvrtinu prirasta duga prema osnovi kredita od banaka i financiranja iz inozemstva, ponajviše jer je u krizi zabilježena snažna kontrakcija leasinga. Također, zamjetno je da se u prvim godinama krize, od 2009. do 2011., bilježio umjereni prirast ukupnog financiranja poduzeća, da bi u 2012. i 2013. godini došlo do njihova blagog razduživanja.

U 2014. godini korporativni je sektor ipak nastavio povećavati razinu ukupnog duga (u prvih devet mjeseci za 1,3 posto), i to isključivo zbog prirasta inozemnog duga, čime se nadomjestio pad financiranja kod domaćih kreditnih institucija. S obzirom na visoku likvidnost i niske kamatne stope na međunarodnim financijskim tržištima, za pojedina poduzeća financiranje u inozemstvu zasigurno je olakšano, ali mnoga poduzeća, posebice mala i srednja, nemaju mogućnost zaduživanja u inozemstvu. Stoga su tradicionalno orijentirana na financiranje kod banaka u Hrvatskoj. No to ih nije ograničavalo u dostupnosti financiranja – upravo su mala i srednja poduzeća ostvarila blagi porast kreditiranja kod banaka u 2014. godini.

Također, u strukturi financiranja poduzeća u 2013. i 2014. godini vidljivo je da se državna poduzeća razdužuju, a privatna se nastavljaju financirati – analiziraju u HNB-u. Prema HNB-ovim su podacima krediti domaćih banaka kumulativno porasli za pet posto, a inozemno financiranje u kriznim vremenima skočilo je čak 26 posto. Doduše, u prvim godinama krize uglavnom su skakali postoci inozemnog zaduživanja državnih poduzeća, ali već od 2011. njihov dug počinje zamjetno padati. Znači li to da se struktura zaduženih poduzeća ozbiljnije mijenja? Analitičari u to nisu previše uvjereni.

Josip Budimir, član Uprave Francka, kratko kaže da su inozemno kreditiranje poduzeća više pogurale domaće podružnice stranih kompanija koje se zadužuju kod matičnih banaka nego velike domaće kompanije, jer se one već neko vrijeme i kod kuće mogu zadužiti prilično povoljno. Zbog slabe kvalitete projekata malih i srednjih tvrtki domaće banke ionako nemaju ‘pametnijeg’ ulaganja od kreditiranja investicija velikih.

To potvrđuje i konzultant Damir Novotny, ali s jednim važnim detaljem – velike domaće kompanije češće se zadužuju izravno kod vlasnika domaćih banaka. Već je neko vrijeme trend da se zahtjevi za velikim iznosima kredita odmah šalju vlasniku u centralu banke.

Riječ je o ‘cross border’ financiranju, takav je recimo i Akrogorov kredit od 300 milijuna eura podignut izravno u centrali Sberbanke. Većina je velikih kredita takva, čak se pomalo i srednja poduzeća tako mogu zadužiti. Češće je riječ o refinanciranju nego novim ulaganjima, pa se tako Nexe grupa zadužila u inozemstvu da bi mogla otplatiti dugove domaćim bankama. Naime, uz matice hrvatskih banaka pojavili su se i neki novi kreditori, primjerice švicarske investicijske banke i razni arapski fondovi koji preuzimaju veće rizike pa su počeli kreditirati domaće kompanije koje kotiraju na burzi, što je slučaj s Nexeom – tumači Novotny dodajući kako s ulaskom Hrvatske u EU nestaje granica između domaćeg i inozemnog zaduživanja.

Željko Lovrinčević sa zagrebačkoga Ekonomskog instituta, međutim, misli da u kumulativnim brojkama rasta inozemnoga kreditiranja velik utjecaj ipak imaju državna poduzeća, manjim dijelom zbog financiranja infrastrukture, većim dijelom zbog refinanciranja. Ako su se srednja privatna poduzeća i uspjela zadužiti, to je uglavnom bilo za tekuće obveze, ne za dugoročna ulaganja.

Da je bilo rasta kredita, bilo bi i ozbiljnijeg rasta proizvodnje. Da ima dugoročnih ulaganja, nenaživiti krediti ne bi rasklapi. Slična je situacija i u EU, čak i nešto gora, jer za razliku od Hrvatske ondje živi tržište kapitala, pa se dio poduzeća ondje financira, ali i u EU nije toliko riječ o ulaganjima koliko o vlasničkom preslagivanju i preuzimanju, dakle oporavak iz rasta kredita nije vidljiv nijedne u EU, pa ni kod nas – zaključuje Lovrinčević.

Ipak, da nije sve tako crno u HNB-u temelje na anketi o kreditnoj aktivnosti banaka koju na trojmesecnoj bazi provode redovito od listopada 2012. Prema posljednjoj anketi iz trećega trojmeseca 2014. banke su počele ublažavati standardne odobravanja kredita (razni zahtjevi, kolateral…). Ponajviše zbog odlične likvidnosti, čemu je velikim dijelom pridonijela i ekspanzivna monetarna politika.

Jedna od posljednjih mjera koju je HNB osmišlio još potkraj 2013. godine – poticanje rasta kredita poduzećima ‘vezanom trgovinom’ s blagajničkim zapisima – pokazuje nekakve rezultate. Od početka provođenja te sheme (prosinac 2013.) do kraja trećega trojmeseca 2014. ukupno su ispisana 354 milijuna kuna obveznih blagajničkih zapisa, a s 31. prosinca taj bi se iznos, nadaju se u HNB-u, trebao povećati na 756 milijuna kuna, što čini 19 posto ukupno upisanih obveznih blagajničkih zapisa (posredno i kredita).

Takva ekspanzivna monetarna politika pridonosi zadržavanju tendencije pada kamata na kredite poduzećima, a vidljive su i prve naznake popuštanja standarda odobravanja kredita poduzećima. Osim što nije riječ o senzacionalnim iznosima, ono što nije dobar znak jest trend da svakoj brojci koja pokaže živost počnemo vaditi dušu i sećamo je na najtanje dijelove ne bi li iz nje silom izvukli bilo kakvu naznaku oporavka. U nedostatku bilo kakve inicijative s Markova trga naizgled optimistične brojke uvijek nas razočaraju.